Prošlo je više od dvadeset godina od kada je Dejtonski sporazum doveo do kraja najkrvavijeg sukoba u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Svakodnevni život u Sarajevu je mnogo drugačiji danas nego što je bio tokom opsade, ali iako grad i regija sada djeluju u relativnom miru, još uvijek postoje ljudi na koje su sukobi iz 1990-ih imali snažan uticaj. Za mnoge, Dejtonski sporazum je služio za zaustavljanje nasilja tako što je zamrznuo osnovne uzroke konflikta, umjesto da ih riješi.
Sa trenutnom podjelom u predstavljanju konflikta kroz obrazovne i medijske kanale, i mladi i stari ostaju taoci suprostavljenih narativa o priči pada Jugoslavije. Upravo ovaj “rat sjećanja” predstavlja jednu od najvećih prijetnji miru u regiji, i nešto što se mora riješiti ako bivše Jugoslovenske države misle da nastave dalje od krhke stabilnosti Dejtona u širi, održivi mir.
Dan prije presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Ratku Mladiću, organizatoru nekoliko najgorih ratnih zločina, uključujući opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici, Balkan Diskurs je imao priliku da razgovara sa tri člana organizacije za izgradnju mira Centar za Nenasilnu Akciju (CNA), Adnanom Hasanbegovićem, Amerom Delićem i Nedžadom Novalićem o njihovim naporima da se suprotstave toksičnim etničkim narativima koji su još uvijek prisutni u regiji. Činilo se kao jako dobro vrijeme za to, uzimajući u obzir široki istorijski revizionizam koji je pratio diskusiju o Mladiću, koji je prozvan imenom “Mesar iz Bosne’’ od strane zapadnjačkih medija, dok su ga još uvijek smatrali herojem u mnogim dijelovima Srbije i Republike Srpske (RS).
Nakon Mladićevog hapšenja 2011. godine, organizovani su protesti u Beogradu i RS-u od strane ljudi koji vjeruju u njegovu nevinost. Manje od 24 sata prije izricanja krivične presude, trenutni predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, je rekao za Mladića da je “legenda i heroj”. Ovaj slučaj, i odgovor na njega, prikazuje opasni revizionizan koji se dešava od prestanka nasilja prije više od 20 godina.
Takva vrsta revizionističkih narativa, neodgovorno podržavanih od strane političara koji ih koriste za svoj lični dobitak, formiraju osnovu za neprijateljstvo među grupama u Bosni i Hercegovini, pa i dalje. Nesreća je da otpornost ovih narativa znači da čak i mlađe generacije, koje nisu direktno doživjele rat, zadržavaju dio neprijateljstva među grupama, koje je i bilo uzrok sukoba. Kao što Nedžad Novalić ističe, mnogi mladi ljudi u Bosni danas imaju očeve veterane, i taj glavni narativ, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost, je da su ti veterani heroji.
Novalić smatra da je tragedija ovog uzdizanja konflikta to da “ne čuješ o svakodnevnim iskustvima rata, kakav je osjećaj izgubiti prijatelja ili biti upucan; ono što čuješ u javnom prostoru je da je [ta osoba] heroj…on je umro za nas”. Preživjeli veterani se na svim stranama gledaju slično, kao heroji, čak i kad oni to ne smatraju sami za sebe. Naglašavanje te razdvojenosti između mladih i starih je strah među starijim generacijama da diskusijom o konfliktu drže svoju djecu nazad, ili zaglavljenim u prošlosti. Zato se o pravim herojima rata ne priča, i mladi danas nisu u potpunosti svjesni obima nasilja. Krvava i haotična stvarnost rata je zgurana u provarljive narativne kategorije koje podržavaju političke ideologije onih koji imaju moć.
Kao što gospodin Novalić objašnjava, “[u BiH i regiji] još uvijek imamo tri kampa koji stvaraju vlastite narative o ratu i šalju poruke drugima. Taj drugi je još uvijek potpuno zamišljen: zamišljeni neprijatelj.” Stoga, u tom kontekstu postaje prirodno misliti u okviru svoje grupe u društvu i plasirati svoju grupu nasuprot “zamišljenog neprijatelja”. Ovaj mentalitet “mi protiv njih” pruža savršenu oluju uslova za razvoj revizionističke istorije koja priča priču konflikta u striktno etničkim okvirima, gdje “mi” igramo ulogu heroja, a “oni” su počinioci neizrecivih zločina protiv našeg naroda.
U pokušaju da se bori protiv takvog razmišljanja, CNA je počela da organizuje sastanke između veterana sa svih strana sukoba. To je bio dug, težak proces, objašnjava gospodin Hasanbegović, ali se nedavno pokazao efektivnim u rušenju takvog načina razmišljanja o bivšim neprijateljima. Inače, veterani nemaju priliku da čuju priče sa druge strane, tako da sastanak i razgovor između ovih pojedinaca predstavlja ogroman korak naprijed u međugrupnim odnosima. Od osnivanja 1997. godine, CNA radi na omogućavanju sastajanja različitih grupa, kako bi se priče mogle dijeliti. Razmišljanje iza ovog procesa je jednostavno; kao što Amer Delić kaže: “kada sjedneš sa ljudima, piješ kafu, i pričaš o normalnim vremenima, može se reći da su većina njih obični porodični ljudi. Nakon nekoliko sastanaka, to postaje prijateljska situacija, tako da možemo raspravljati o izgradnji mira i pomirenju. Nismo više neprijatelji.”
Ovi veterani često imaju vrlo slična iskustva rata, bez obzira na kojoj su se strani borili. Svi su izgubili kolege, prijatelje, i članove porodice, svi su proveli mjesece u blatu, svi su rizikovali svoje živote, i mnogi od njih pate od psiholoških posljedica čak i danas. Ideologija koja ih je nekada razdvajala uskoro postaje manje bitna kada mogu razgovarati jedni sa drugima na ljudskom nivou. Gosn. Hasanbegović i gosn. Delić, koji su i sami veterani, su objasnili važnost toga da smo u stanju suprotstaviti se ovim stereotipima i predodređenim mišljenjima o ‘drugima’ kroz sastanke licem u lice. S vremenom, mnogi od veterana su postali prijatelji. Sada, svoju su pažnju također okrenuli prema mlađim generacijama.
Mnogi mladi ljudi koji danas žive u regiji su odrasli sa istim narativima kao i njihovi roditelji, naučeni kako da misle i kako da se osjećaju u vezi drugih etničkih grupa i političkih ideologija od vrlo mlade dobi, i sa vrlo malo puteva koji im omogućavaju da vide druge perspektive. Obrazovni sistem je još uvijek etnički podijeljen u većini BiH, i djeca su izložena predrasudama svojih roditelja i učitelja.
Zbog toga može biti pogotovo iznenađujuće vidjeti tri bivša neprijatelja kako ulaze u vašu učionicu da pričaju o svojim iskustvima. To je zadnji korak CNA u misiji izgradnje mira i pomirenja; dovesti veterane sa svih strana konflikta u škole da razgovaraju o svojim pričama i otkriju vrijednost toga da se razlike ostave u prošlosti da bi se moglo nastaviti naprijed. Oni organizuju trening programe na teme mira i pomirenja za veterane i mirovnjake, u nadi da se te vještine mogu iskoristiti da se promijene stavovi budućih generacija. Ovaj korak je uveliko nastao kao rezultat straha koji je nastavljao predrasude i međugrupno neprijateljstvo, i koji je mogao dovesti do eventualnog vraćanja konfliktu. Za CNA i veterane s kojima rade, ključ postizanja održivog mira leži u izazivanju dominantnih narativa “rata sjećanja”.
Prema riječima gosn. Hasanbegovića, 60-70% bosanskog stanovništva je sada za pomirenje i saradnju među etničkim grupama, što je pozitivan broj, ali ipak znači da još uvijek postoji poprilična manjina (30-40%) koja ostaje etnički podijeljena. Za CNA, veterani su moćan alat u promociji ideje pomirenja, zbog njihovog statusa u društvu i činjenice da su iskusili sukob iz prve ruke. Ako se ljudi koji su se borili jedni protiv drugih mogu sastati i ostaviti svoje razlike sa strane, onda postoji nada za cijelu regiju.
Rad na pomirenju, kao onaj od strane CNA, je vitalan za proces izgradnje mira u regiji, ali još uvijek je dug put pred nama. Kao što kaže gosn. Novalić, izbijanje konflikta 1992. godine je bio “dug proces u kojem u potpunosti dehumanizuješ drugu stranu da bi mogao natjerati obične ljude da ubijaju. Stoga je također dug process vratiti se iz toga, ne samo na nivou društva, već i na nivou pojedinca”.
CNA je trenutno sjajan primjer toga kakav se napredak može postići čak i sa elementima društva na koje je konflikt imao najveći uticaj, ali još posla mora biti odrađeno prije nego šire stanovništvo vidi puni potencijal ostavljanja prošlosti iza nas. Potrebno je vrijeme da se promijene mišljenja, i biti će potrebni ne samo akteri civilnog društva, kao što je CNA, već također i vlade, mediji, škole, i vjerske vođe. Prema riječima CNA: “Nadamo se da će ovaj process dobiti širu podršku u našem društvu, kao što smo imali široku podršku za rat u našim društvima.” Ovo se može postići, a veterani CNA vode put naprijed.
