Rudolf Slomo zvani Rudi je jedna od neobičnih legendi grada Sarajeva. Čovjek koji je bio prepušten samom sebi, živio je boemski život. Volio je ljude. Mnogi su ga znali kao dobrog čovjeka, punog života, neumornog i aktivnog. Rudi je takođe bio gluha osoba.
Bio je mjesec juni 2017. godine kada sam nakon dužeg vremena srela Rudija. Imala sam zadatak da fotografišem starca ili staricu kako bih saznala nešto o životu za vrijeme Jugoslavije i kako bi mogla uporediti prošlost sa sadašnjošću, pričati o pomirenju i saznati čega nam to danas u našem društvu manjka.
Sjetila sam se Rudija, kako smo ga odmilja zvali, i otišla do grafičke firme Pismolik. Iako je već odavno u penziji, stekao je tu naviku da svaki dan navraća tamo, pozdravi se sa svojim bivšim kolegama, donese neke novosti koje je saznao u gradu, popije kafu i onako drugarski se nasmije sa njima.
Čim sam ušla na vrata odmah sam pogledom tražila njega. Nije bio tu. Ubrzo je došao. Rekla sam mu onako ozareno: ,,Potreban si mi za jednu portretnu fotografiju, pa da mi ispričaš svoje životne priče za vrijeme Jugoslavije.”
Bio je obučen u majicu Kid's festivala, sa akreditacijom oko vrata, već spreman za otvorenje dvanaestog po redu Kid's Festivala u Sarajevu.
„Nisam u svom najboljem odijelu“, reče mi. Imao je običaj za svečane prilike obući svoje najdraže bijelo odijelo sa jednom od svojih brojnih kravata. Otišli smo do parka Svjetlost. Bio je predivan sunčan dan i on je usput pričao o sebi i svom životu.
Rođen je 1950. godine u Sarajevu. Odmah je prešao na temu školovanja, jer su se lokacije škola za gluhu djecu mijenjale. Rudi je bio jedan od rijetkih pripadnika te generacije koji je imao priliku vidjeti razvoj te škole od početka pa sve do sada. ‘’Svijet gluhih je jako mali, i mi nastojimo održati jaku međusobnu vezu i prijateljstvo.’’, objasnio je Rudi.
Za njega se zna da je napušten. Niko sa sigurnošću ne zna gdje je rođen i odakle zapravo dolazi. Od njegovih vršnjaka, penzionera sam saznala da je rođen na Palama, i odmah nakon rođenja majka ga je napustila. Tada je dom za nezbrinutu djecu preuzeo odgovornost za njega.
U mlađim danima je bio aktivni član Udruženja gluhih, volio je folklor i glumu, a često je odlazio na takmičenja, predstave i putovao je po Evropi, ponosno predstavljajući Bosnu i Hercegovinu.
Za Rudija znamo i da je radio osam godina kao uslužnik u hotelu Evropa. Nakon toga se zaposlio u grafičkoj firmi „Pismolik“, gdje je radio do svoje penzije.
Iako nije imao svoju porodicu, za njega je njegova porodica bio svijet gluhih, grad Sarajevo, svi oni ljudi koje je volio i koji su mu pomogli u životu.
Pitala sam ga za majicu Kid's festivala i akreditaciju koju je nosio. Bio je asistent već dvanaest godina za redom. Kada sam ga kasnije ugledala na festivalu i vidjela njegovo ozareno lice i ponos što je dio tima, shvatila sam da su za njega male stvari neprocjenljivo bogatstvo. Ljudi su mu bili sve što mu je trebalo i što je imao.
Nastavili smo razgovor o pomirenju. Pomenuo je kako je on zapravo osoba koja vjeruje u Boga, ali ne obilježava se nijednom religijom, jer je religija po njemu stvorila jaz i tenzije u međuljudskim odnosima. Od svega što je želio, jeste da bude dobar čovjek i da pomogne svim ljudima kojima je pomoć potrebna. Isto je savjetovao i drugima, da budu ljudi, humaniste i žive od ljubavi i prijateljstva. ,,To je ono što nas održava u životu i čini boljim ljudima.’’, govorio je Rudi.
Uslikala sam nekoliko fotografija i na putu od parka Svjetlost do Katedrale smo nastavili razgovor. Usput je zastajkivao i pozdravljao svakog poznanika kojeg bi sreo.
Mjesec dana poslije, jednog jutra sam vidjela da je njegova fotografija koju sam uslikala postala fotografija dana na instagram stanici Balkan Diskurs.
Dan kasnije, saznala sam i da je preminuo. Ono što mnogi pamte i što će pamtiti za Rudija, jeste to da je bio od riječi, uvijek je praštao, volio je i podsticao je na ljubav i međusobno poštovanje, kao i na pomirenje u svakom smislu. Ovaj članak napisan je u sjećanje na Rudija, legendu Sarajeva.
Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog 2018 takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.Pobjednici takmičenja će biti proglašeni tokom narednih mjeseci.
Pomoć pri realizaciji ovog projekta ljubazno je osigurao fond National Endowment for Democracy (NED) i Robert Bosch Stiftung.
