Toaleti, kupatila, autobusi, stepenice su niz prepreka za osobe sa invaliditetom jer im nisu prilagođene. Za njih predstavljaju nemoć a pokazatelj su diskriminacije u našem društvu.
„Na Univerzitetskom kliničkom centru u Banjoj Luci, ni toaleti ni kupatila nisu prilagođeni osobama sa invaliditetom. Da ne govorim o tome kako u važnim državnim institucijama gluhonjeme osobe nemaju na raspolaganju znakovnog tumača”, kazao je Borislav Boban Đurić, izvršni direktor u Koaliciji organizacija u zdravstvu BiH.
Đurić pojašnjava da se na svakom koraku vide pragovi koji su nepremostiva prepreka za nekog ako je u kolicima ili na štakama. O uslovima školovanja Đurić, koji je i predsjednik omladinske organizacije “Centar” u Mrkonjić Gradu kaže da je nepotrebno trošiti riječi jer osobama sa invaliditetom ništa nije prilagođeno.
Đurić boluje od rijetke bolesti, hemofilije b, te je zbog neadekvatnog liječenja ostao invalid. Uz sve to su ga „greškom“ inficirali hepatitisom C, sa čim se dugo borio ali i izborio. Sve ga je puno koštalo, kako kaže, na ovaj ili onaj način. Na upit kako se osjeća kada dođe do institucije koja nema ulaz za invalide odgovora: “Ružno i nemoćno”.
”Najružnija iskustva su mi kada sam ulazio u Gradsku biblioteku u Mrkonjić Gradu i okliznuo se na klizavim pločicama, kad sam povrijedio ligamente i mjesecima ležao u bolnici ili kada sam se okliznuo u poslastičarnici “Manja” u Banjoj Luci i slomio nogu. Jednostavno, vrlo malo se pažnje obraća na potrebe invalida, nikoga nije briga i niko ne odgovara. Država skoro ništa nije učinila da nas zaštiti”, kazao je Đurić.
Iz Udruženja za djecu i pomoć osobama sa invaliditetom „Zagrljaj“ ističu da su osobe sa invaliditetom najosjetljivija populacija našeg društva koja se nalazi na marginama i godinama vode tešku borbu za svoja prava. Često prva adresa na koju se obraćaju za pomoć jesu nevladine organizacije, jer se tu osjećaju prihvaćeni onakvi kakvi jesu.
Samohrana majka djevojčice T.M. se snalazi sama kada je i obrazovanje djeteta u pitanju. Njena majka pojašnjava da je u osnovnu školu išla s kćerkom.
“Vodila, vozala, nosala i završila. Srednju nije upisala koju želi, neke nisu željele nju u kolicima, a neke nisu imale uslova za dijete u kolicima. Jedino je dobrodošla u javnu ustanovu Vladimir Nazor u Sarajevu”, kaže ova majka.
Salih S. void borbu kao i veliki broj osoba sa invaliditetom koje žive u privatnim kućama. Zimi za njih život postaje nemoguć. On pojašnjava: “Zimi se čiste samo glavne saobraćajnice. Moja kuća je udaljena 200 metara od saobraćajnice. Kakva korist što sam sebi obezbijedio prilaz kući kada zimi neće da očiste”.
Rozeta živi na petom spratu u zgradi koja nema lift. Nakon smrti muža ostala je sama da se “snalazi”. Ona kaže: “Djece nemam, rodbina koja bi mi pomogla je daleko. Zar je čudno što ne želim ni u koju ustanovu. Samo želim da dočekam kraj života ovdje gdje sam provela većinu svog života. U svom domu. Osim članova Udruženja “Zagrljaj” i dobrih ljudi koji je povremeno posjete, niko drugi ne pomaže”.
Đurić pojašnjava da invaliditet nije isto kao osobe sa posebnim potrebama. “Invalidi su osobe kao i sve druge. Trebaju ljubav, poštovanje, pravo na obrazovanje, zapošljavanje i stvaranje porodice. Sve ono što je sastavni dio života. A država se prema invalidima ponaša kao prema prosjacima koji trebaju da se zadovolje mrvicama milostinje naših vlastodržaca”, zaključuje Đurić.
Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.
