Priče i mjesta kojima se vraćam

Čini mi se da neću moći a da se ne vratim ponovo porušenim mjestima mog djetinjstva, jer  ona su tu da razbude, da potresu, dio su mog identiteta; nasuprot svemu ona su tu da ponovo ožive.

 Tekst i fotografije: Nevena Medić

Naša sposobnost za naracijom proizilazi iz sposobnosti dubljeg razumijevanja koncepta određenog mjesta. Uvijek smo negdje, živimo, prolazimo i krećemo se kroz razna mjesta,  izgrađujemo naše priče, te tako kroz njih pokušavamo doprijeti do vlastitog postojanja.  Priče čine mjesta važnima za nas, a mjesta postaju duboke posude za držanje i čuvanje životnih naracija.

U nedavno demoliranim i uništenim područjima, ono suštinsko čovjekovo je nerazumljivo i teško pronaći, dok takva mjesta nose svoje posebne priče. Teško je proći kroz porušene hotele, napuštene i demolirane kuće i zgrade, a ne pomisliti kako ih je ljudska ruka sagradila, a ta ista uništila i ne osjetiti težinu pripadanja u isto vrijeme jednom obliku kog čine i stvoritelj i rušitelj.

Takvih mjesta i priča u Srebrenici ima u svakom kutku. One čine dio mog odrastanja, čine moj život i dalje, te u mnogome određuju budućnost. Nekada imam utisak da je život do šeste godine potisnut u neki zatamljeni dio mozga, jer su ga uglavnom pratili mračni podrumi, crni ugalj i vlaga. Ono što je usljedilo u godinama odrastanja ostavilo je čudan trag, te se tako često, kao nekim životnim odrednicama, vratim ovim mjestima i pričama moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

I dalje mirno stoji, napušteni hotel Domavija.

Dan kada smo napustili Ilijaš kraj Sarajeva i dan kada smo prvi put došli u Srebrenicu 1996. godine urezan je jasno, britko i vraća se kao flash, kao odsjaj na staklu u moje misli. Grad je bio crn i  razrušen. Ulica kojom smo prolazili više nije bila dvosmjerna. Od nabacanog smeća, razvaljenih fotelja po cesti, kreveta i uništenog namještaja, postala je uska i tamna. Jedva da smo mogli proći kroz nju. Dugo smo živjeli pod najlonima kao zamjenama za staklo. Ali ja sam bila srećna. Dvije kriške paštete pojedene stojeći sa vrata, postadoše glavne crtice iz djetinjstva. U napuštenim liftovima čuvali smo „lopte pijačarke” dok smo dopisivali imena po zidovima polupraznih zgrada: N+N, ili neki stih novog albuma Nirvane.

Zaustavljeni svijet vertikalno- transportnog uređaja.

Ekspedicija napuštenih, razorenih kuća bila je raj za djecu u kišnim jesenjim danima. Paradoks svega je da smo se mi, djeca rođena nakon rata, najviše voljeli igrati – rata. Odjekivalo je ono ,,ra-ta-ta-ta” po oronulim sobama napuštenih kuća. Kao da nam je taj prostor sam nametao svoju igru, kao da je ono jedino što smo znali i jedino što smo naučili ustvari bio rat. 

Na kraju hodnika modra i zelena svjetlost.

Ono što je za mene bilo normalno odrastanje, srećno i bezbrižno djetinjstvo, za mnoge je to odrastanje u teškim poslijeratnim okolnostima, kojih često nisam bila svjesna. Danas kada sagledam bliže, sve ono ratno i poslijeratno je dio mog identiteta, te drugačiji život i odrastanje ne znam, ne mogu, a ponekad i ne želim da zamislim.

Iz prirode poteklo, prirodi se vraća.

Često prošetam kroz neka napuštena mjesta iz djetinjstva i kroz miris ustajalosti i vlage, sada sa nekim tupim osjećajem praznine prisjetim se dana odrastanja. Često pomislim da bih se vratila u taj period života, jer tada još ništa nisam znala, bila sam na neki način brezbrižna. Zaboravljen je odlazak od kuće, izbjeglištvo, svjetleći metak i granata. Odjednom glavni problem postane pitanje da li rasvjeta radi na glavnoj ulici, jer tada možemo da se igramo do kasno u noć.

„Što manje dijete znaš, to si manje nesretan.”

 

Godina 1990., a dvadeset i pet ih je prošlo-moj cijeli život.

 

Koračao sam po zemlji i osjećao pod nogama.

Ne tako davno dobila sam zadatak u školi da napišem esej iz filozofije na temu „Rupa u zidu”. Početak sam posudila iz Ane Karenjine i preinačila ga za potrebe eseja: „Sve rupe u zidu liče jedna na drugu, samo je ova rupa u zidu nesrećna na svoj način.” Na kraju eseja, moja rupa u zidu je dobila čovječiji oblik.

Rupa u zidu.

 

Ožiljci jednog vremena.

U periodu izbjeglištva na Novom Beogradu, čovjeku sa smajlićem u kutovima obraza je pošlo za rukom da me ubjedi kako viša nebeska sila pokreće liftove. Govorio je da gore negdje, na rubu svijeta, grupa ljudi konstantno radi i tako pokreće liftove. Bila sam fascinirana. Kada sam prvi put u napuštenom hotelu Domavija u Srebrenici vidjela ovu mašinu pomislila sam kako me taj čovjek grdno prevario. Ali pomislih: ,,nema veze” jer i mama me prevarila rekavši da nikada nećemo otići iz Ilijaša i da će moja komoda sa igračkama stići nekim drugim kamionom.

Sada znam ime, ovo je elektromotorni pogon.

30.06.1995. – Potpisi u skloništu hotela Domavija. I zidovi pamte, one kojih možda nema, one koji su zauvijek životno prevareni.

Zidovi i njihova sjećanja.

 

Tamna skloništa.

Čini mi se da neću moći a da se ne vratim ponovo ovim mjestima i pričama, jer ona su tu da razbude, potresu i nasuprot svemu, ona su tu da ponovo ožive.

 

 

Prolaz u prošlost, sadašnjost i budućnost.

 


Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.

Nevena Medić

Nevena Medić je mlada novinarka iz Srebrenice. Nedavno je magistrirala u oblasti ljudskih prava i demokratije u jugoistočnoj Evropi, sa fokusom na postkonfliktni oporavak i ljudska prava. Takođe je magistrirala i na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti.

Vezani članci

Posttraumatski stres nasuprot posttraumatskog rasta (Dio V)
Kakvu ulogu može vizualna umjetnost igrati u javnom zdravstvu? Kako se jedna nacija može oporaviti od traume za duševno zdravlje kada očito nema dovoljno psihologa i psihijatara da joj pruže podršku?
Uvjetna kazna: Jedini odgovor sistema na obiteljsko nasilje u Federaciji BiH
Najčešći vid kažnjavanja počinitelja nasilja u porodici u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema podacima Gender Centra, uvjetna je kazna, iako takav vid kazne otvara mogućnost za ponovno počinjenje nasilja ili nekog drugog krivičnog djela.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu