U bosansko-hercegovačkom društvu osobe sa invaliditetom nisu prepoznate kao ravnopravni članovi, a vrlo često se prema njima odnose sažaljevački ili prestrašeno.
Osobama sa invaliditetom je najčešće onemogućeno da pristupe određenom prostoru ili čak da dobiju informacije u određenoj formi. U Udruženju omladine sa invaliditetom “Infopart” izdvajaju brajevo pismo, nepoznavanje znakovnog jezika u institucijama i ustanovama, nepostojanje taktilnih traka i zvučnih semafora za samostalno kretanje osoba sa oštećenjem vida, nepostojanje zvučne literature, kao ni literature prilagođene osobama oštećenog sluha ili slabovidnim osobama.
Aleksandar Dukić, čiji je invaliditet nastao kao posljedica rijetkog genetskog oboljenja bulozne epidermolize, ističe da je osobama sa invaliditetom najpotrebnija usluga personalne asistencije i pomoći u kući, ali i infrastrukturna prilagođenost, prijevoz i prilagođeno radno mjesto ili mjesto u obrazovnoj ustanovi.
Da bi savladali ove poteškoće neophodno je strateški djelovati. Infrastruktura se ne može promijeniti u kratkom vremenskom periodu, pa je iz tog razloga neophodno praviti srednjoročne akcione planove i realizovati ih, a pritom imati na umu da svako prilagođavanje prostora ne iziskuje znatne novčane troškove.
Osobe sa invaliditetom prinuđene su da zbog nepristupačnosti biraju škole i zanimanja kojima bi mogli pristupati. Škole, kulturne i sportske ustanove, administrativne i sudske institucije u manjim sredinama često su neprilagođene, što ugrožava ostvarivanje najšireg spektra prava osoba sa invaliditetom. Zdravstvene ustanove su najpristupačnije, što odražava stav da se još uvijek osobe sa invaliditetom posmatraju sa medicinskog aspekta.
Da je situacija u manjim okolinama znatno lošija svjedoči Dukić, koji se 2013. godine preselio iz Prijedora u Banja Luku.
„Banja Luka je koliko toliko prilagođena za kretanja osoba sa invaliditetom u kolicima, za razliku od Prijedora koji tada nije bio ni pet posto prilagođen. Čuo sam da su se i tamo stvari počele pomijerati sa mrtve tačke, ali veoma sporo i slabo, gotovo neznatno. Situacija u Banja Luci je daleko od idealne, ali ipak postoji određen nivo prilagođenosti“, ističe Dukić.
On naglašava da osim što na određenim mjestima nema prilagođene infrastrukture osobama sa invaliditetom, situacija je jednako loša i na mjestima na kojima ona postoji jer u većini slučajeva ona nije adekvatno urađena ili se neodržava u funkcionalnosti.
“Lift u samom centru grada koji bi vodio osobe u kolicima do marketa, par restorana, kafića i bioskopa nije u ispravnom stanju. Za nas invalide u kolicima u cijelom gradu pored bioskopa, nema ni diskoteke, jer u društvu i kod predstavnika vlasti najčešće vlada mišljenje da smo mi bolesne osobe i da jedino što treba da bude obezbjeđeno jesu bolnice da bi nesmetano kada je to potrebno, mogli otići kod doktora”, kazao je Dukić.
Da niko od nadležnih ne vodi računa o potrebama invalida svjedoči i činjenica da prilikom popravki kablova ili cijevi, firme sijeku asvalt nakon čega ga ostave u jako lošem stranju što znatno otežava kretanje osoba sa invaliditetom.
“Kad vidim da neka građevinska firma nešto gradi potrudim se da zapišem broj telefona pa nazovem da ih zamolim da ne naprave gore nego što je bilo. Često ljudi izađu u susret ali im moram reći”, navodi Dukić.
Razna udruženja su glavni posrednici između osoba sa invaliditetom i institucija. Predsjednica Upravnog odbora, Vera Bošković naglašava da udruženje „Infopart“, često pokreće brojne inicijative koje su usmjerene da se određeni propisi koji garantuju prava osoba sa invaliditetom kao ravnopravnih članova društva u većoj mjeri sprovedu.
„Najviše smo se trudili da raznim kampanjama ukažemo učesnicima u saobraćaju i onima koji donose odluke da imaju u vidu poteškoće koje izazivaju nepropisno parkirana vozila”, kazala je Bošković.
Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.
