Tunel spasa – izvor preživljavanja tijekom opsade Sarajeva

Kako bi našli način za preživljavanje i komunikaciju sa vanjskim svijetom iskopan je „Tunel D-B“, što označava naselja Dobrinju i Butmir, ili „Tunel spasa“ u dvorištu obitelji Kolar. 

„Tunel spasa“ kontrolirala je Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), a kroz njega se dijelila hrana, cigarete i oružje za odbranu. Kopanje tunela počelo je u travnju 1993. godine, ali prema riječima kustosa Edisa Kolara, sina Bajre Kolara, i ranije se znalo da će biti izgrađen tunel u njihovom dvorištu, ali se nije o tome javno govorilo. 

Iako su bili na liniji i sin i otac Kolar dolazili su da obiđu kuću. Jedne prilike, kako se prisjetio sin Kolar, ispred kuće su bili neki ljudi, među kojima i inženjer Nedžad Branković, glavni projektant tunela, neki arhitekti iz Zenice i Bakir Izetbegović. 

„Dobro se sjećam, Bakir govori: “Treba nam za nešto kuća i zemlja”, znalo se da se gradi tunel, ali se krilo. Znao je stari za šta mu treba, samo je rekao: ,,Sve što je moje, to je i vaše.””, kazao je sin Kolar, pojasnivši da je njegov otac radio u timu koji je kopao tunel, kao i na nabavci opreme. 

Dva mjeseca nakon te posjete, sin Kolar je kazao da su ljudi počeli ručno kopati, smjenjivali su se, a nije bilo toliko ni granatiranja. Međutim, kada je Vojska Republike Srpske (VRS) saznala za kopanje, dogodila su se dva strahovita napada, 17. i 18. ožujka. „Sravnali su sve. Ali, ipak nisu uspjeli“, kazao je sin Kolar.

Prema njegovim riječima, značaj tunela za građanke i građane Sarajeva je bio ogroman i da nije izgrađen moglo bi se samo nagađati šta bi se desilo. Naglasio je da tunel nije izgrađen da bi se pobjeglo iz Sarajeva. 

Muzej kao svjedok

Nakon što su izgradili rovove i komunikaciju, Kolar pojašnjava da je tunel postao svjedok svakodnevnog života građana i građanki Sarajeva, u kojem su neki izrekli i sudbonosno „da“.

Jedan od njih je i Kolarov prijatelj, Elvir Spahić, koji je tada imao 18 godina, a sa kojim je bio na liniji na području Treskavice. „Imao je curu iz Hrasnice i tako ga mi zezali u vezi cure. I jedno jutro kaže Spahić da se ženi, mi se smijali. I uzmemo puške, ispalimo pokoji rafal i odoše oni kroz tunel u Sarajevo“, prisjetio se Kolar. 

Prema njegovim riječima, zadnjih mjesec dana rata nije se koristio ovaj tunel i bio se već napunio vodom. Sin i otac Kolar su došli do kuće da ga očiste i našli su napuštene stvari, kolica i slike. „To pokupimo i poredamo po podrumu koji je prazan i tako je nastao muzej“, kazao je sin Kolar. 

Povučen idejom da se sačuva ono što je zabilježila povijest, sin Kolar je tražio predmete diljem Bosne i Hercegovine te ih kupovao, a i danas se mogu donirati predmeti za koje građani  i građanke smatraju da pripadaju periodu života u tunelu tijekom opsade Sarajeva. Kako je naveo, njegov otac nakon rata nije htio da se obnovi kuća, iako su dolazile brojne humanitarne organizacije kako bi pomogle pri obnovi, jer je htio da se kuća sačuva.

Prilagođen sadržaj muzeja

Muzej su do 2012. vodili sin i otac Kolar, a onda je institucionalnu brigu preuzeo Fond Memorijala Kantona Sarajevo. Ove godine dovršena je rekonstrukcija 130 metara tunela koji se morao izgraditi iz temelja. Dio piste aerodroma rekonstruiran je 1998. godine i izbetonirana je cijev cijelom dužinom. 

„Prije tri, četiri godine, mi smo odlučili da pregradimo tu cijev i da ne idemo ispod aerodroma nego koliko možemo na našoj zemlji. Tako da je kroz tu betonsku cijev ubačeno drvo i šine“, kazao je sin Kolar, pojasnivši da je idejni projekt kreirala arhitektica Selina Tanović, a trenutno je raspisan i međunarodni poziv za njegovu realizaciju.

Tunel i muzej tokom godine posjeti 170.000 posjetitelja, a sadržaj je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama, kao i osobama sa poteškoćama u razvoju. „Svake godine organizujemo radionice za slijepu i slabovidnu djecu zajedno s pedagogom i našim kustosom. Oni su nam pomogli da isprintamo vodič na Brailleovom pismu“, kazao je sin Kolar. 

Posjetioci tunela i muzeja dolaze iz Bosne i Hercegovine, regije i svijeta.