Konferencija u Srebrenici: Zajedno sa Jevrejima o prevenciji genocida

Foto: Theresa Rauch

Puno prije jula 1995. godine, kada su svjedočili uništenju svog grada jedinim priznatim genocidom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, znali su i učili o Holokaustu. Ovo je potvrdila Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa, kojoj su sin i suprug bili među više od 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana koje su snage bosanskih Srba ubile tokom jula 1995. godine.

Za evropske Jevreje i bosanske Muslimane, analogije između ta dva zločina često se čine neizbježnima. Međutim, tokom obilježavanja 28. godišnjice od genocida u Srebrenici, okupili su se da zajedno u Srebrenici učvrste svoje partnerstvo u patnji.

Susret 10. jula bio je dio konferencije “Srebrenica, kolektivno sjećanje”, koju su zajednički organizovali Svjetski jevrejski kongres (WJC) i Memorijalni centar Srebrenica. Voditelj strategije i programa Svjetskog jevrejskog kongresa, Daniel Radomski opisao je konferenciju kao „snažan talas“ predanosti međuvjerskom dijalogu, a WJC je odlučio poslati 18 izaslanika iz svoje globalne vodeće strane, Jevrejskog diplomatskog zbora. Održan u bivšem stožeru nizozemskog bataljona UNPROFOR-a u Srebrenici, cjelodnevni skup uključivao je panele o očuvanju kolektivnog sjećanja kroz obrazovanje, poricanje i iskrivljavanje genocida i borbe protiv budućeg ekstremizma širom Evrope. 

Konferenciju Srebrenica, kolektivno sjećanje organizovali su Memorijalni centar Srebrenica i Svjetki jevrejski kongres. (Foto: Theresa Rauch)

„Mislili smo da se to užasno iskustvo [Holokaust] više nikada neće ponoviti“, rekao je Hasan Hasanović, koji je s 19 godina pobjegao iz Srebrenice s izbjegličkom ‘kolonom’ od 10.000 do 15.000 muškaraca bosanskih Muslimana. „Opet se dogodilo, ne na [veličini] [Holokausta], ali dogodilo se 100.000 ljudi četrdesetak godina kasnije.“

Hasanović je bio jedan od samo 3.500 koji su uspjeli preživjeti i preći do teritorija pod kontrolom Armije BiH. Sastao se s preživjelima Holokausta iz Ujedinjenog Kraljevstva kako bi razgovarao o proživljenoj traumi. Kao voditelj Odsjeka za usmenu historiju Memorijalnog centra Srebrenica, Hasanović je dobio odlične smjernice za dokumentovanje usmene historije iz Memorijalnog muzeja Holokausta SAD-a (Sjedinjenih Američkih Država), kao polaznu tačku za vlastiti projekat, koji je u manje od četiri godine prikupio 521 svjedočenje. 

Tema kolektivnog, aktivnog i preventivnog sjećanja ima poseban odjek u zajednici koja se još uvijek bori sa pokopom mrtvih i pronalaskom nestalih. U julskim vrućinama koje su zahvatile Srebrenicu u utorak (11. jula), na hiljade ljudi se okupilo na mezarju u Potočarima kako bi pokopali ostatke 30 žrtava koje je identificirala Međunarodna komisija za traženje nestalih (ICMP) putem DNK analize.

U razgovoru za Balkan Diskurs, direktorica ICMP-a Kathryne Bomberger rekla je da identifikacija 40.000 osoba nestalih širom regiona bivše Jugoslavije ima moć „osigurati da sama država preuzme odgovornost — ne samo kao proces ozdravljenja, već osiguravajući pravdu koja doprinosi miru.“

Za pravdu u Srebrenici je bilo potrebno 28 godina čekanja na ostatke žrtava koji se obično nalaze razbacani između nekoliko masovnih grobnica. Subašićeva je u mezar, koji je napravljen tako da ostavlja dojam čitavog tijela, pokopala dvije male kosti svog sina Nermina, ubijenog u dobi od 16 godina. Pronađene su u grobnicama udaljenim 25 kilometara. 

Lekcije Holokausta su “opipljive” u Srebrenici „na način koji se zaista ne može doživjeti nigdje drugo“, rekao je Radomski, naglašavajući: „Ono što one (Majke Srebrenice) rade ovdje, na terenu, dok još uvijek očekuju ukop svoje djece, je veliko.“

Za okupljene jevrejske lidere, od kojih su mnogi izravni potomci preživjelih Holokausta, konferencija je stvorila snažan prostor za međuvjerski dijalog.

Članica Izvršnog odbora WJC-a, Efrat Sopher, kazala je da se vrsta „neformalne izgradnje mostova“ koju je doživjela „ne bi dogodila ni na koji drugi način“ nego da je bila fizički prisutna da podrži zajednicu bosanskih Muslimana u bolnom trenutku.

Kao potomak Sefardi Jevreja, Sopher ističe da su ti razgovori ključni za uspostavljanje povjerenja: „Jevreji su lijepo živjeli u muslimanskim zemljama jedni pored drugih. Ali bilo je i vremena kada su Jevreji protjerivani iz raznih zemalja na Bliskom istoku. Važno je obilježiti i podijeliti ta iskustva.“

Dok popularna fraza “nikad više” nailazi na slijepu ulicu usred onoga što su neki nazvali “dobom genocida”, dio te razmjene je jednostavna spoznaja da se „to nije dogodilo samo nama“, kazao je jevrejski novinar i aktivist Konstanty Gebert.

Panelisti su osudili ne samo zločine iz prošlosti, već i kontinuirano poricanje genocida koje prožima sadašnjost. Memorijalni centar Srebrenica svake godine izdaje izvješće u kojem bilježi slučajeve negiranja genocida u Srebrenici u javnom medijskom prostoru. Samo između 2022. i 2023. broj dokumentiranih slučajeva porastao je s 234 na 693 (Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici, Memorijalni centar Srebrenica, 2022). Epidemija poricanja holokausta zahvatila je i jevrejsku zajednicu, koja je svjedočila porastu antisemitizma od 36 posto između 2021. i 2022. samo u SAD-u.

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Christian Schmidt obratio se prisutnima tokom konferencije. (Foto: Theresa Rauch)

Prilike za saradnju u sprečavanju poricanja genocida i Holokausta su brojne.

Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa, Menachemu Rosensaft je, još u julu 2021. godine, napisao opširno otvoreno pismo osuđujući Gideona Greifa, istaknutog izraelskog historičara koji se specijalizirao na polju historije Holokausta, zbog njegove uloge u izvještaju srbijanske vlade u kojem se muslimanski Bošnjaci predstavljaju kao oni koji su “sami navukli genocid na sebe.” Kao sin preživjelih iz Auschwitza i Bergen-Belsena, Rosensaft je povukao izravnu usporedbu između onoga što je nazvao “Greifovim izvještajem” i opravdanjem Josepha Goebbelsa koji je opravdao nacističku antijevrejsku politiku.

U vrijeme kada politički lideri „više govore jezikom nacionalnog identiteta nego vjere“, rekao je fra Franjo Ninić iz Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla, „Srebrenica [negiranje genocida] postala je neka vrsta nacionalističkog mita utemeljenog u jednom od naših vjerskih zajednica.“

Kao jedan od dva panelista iz lokalne kršćanske zajednice i član novog Odbora za međureligijski dijalog Memorijalnog centra Srebrenica, Ninić je zagovarao „istraživanje i reinvestiranje pozitivnog kapaciteta [vjerskog sjećanja]“ podsjećajući kršćane, muslimane i Jevreje da se njihovi vjerski tekstovi kritički preklapaju.

,,Postoji jedna stvar koju vi i mi dijelimo. Mi nismo kršćani. Nemamo ideologiju koja se temelji na oprostu…Naša ideologija zahtijeva akciju“, poručio je Rosensaft u Srebrenici.

Emily studira na Stanford Univerzitetu, gdje pohađa prvi ciklus međunarodnih odnosa na smjeru međunarodna historija i kultura, iz perspektive feminističkih, rodnih i seksualnih studija. Izvan nastave, Emily provodi istraživanje o Vijetnamskom ratu s dr. Philom Taubmanom u Centru za međunarodnu sigurnost i saradnju. Provela je značajno istraživanje za radnu grupu usmjerenu na usklađivanje ljudskih prava s vanjskom politikom SAD-a (koju su vodili Freedom House, CSIS i institut McCain) 2021. godine, te je radila na odbrani slobodnih medija kao pripravnica u Novinarima bez granica. Istraživanje trenutnih podjela iz doba apartheida u Cape Townu potaknulo je njen početni interes za to kako se globalne zajednice liječe od relativno nedavnih zločina, a nada se da će usporediti procese tranzicijske pravde u Južnoj Africi s onima u Bosni i Hercegovini. S velikim iskustvom u zagovaranju i novinarstvu, Emily također ima za cilj izvještavati o kulturnim i društvenim pričama iz Sarajeva.

Vezani članci

Priče i mjesta kojima se vraćam
Čini mi se da neću moći a da se ne vratim ponovo porušenim mjestima mog djetinjstva, jer  ona su tu da razbude, da potresu, dio su mog identiteta; nasuprot svemu ona su tu da ponovo ožive.
Status Roma u Bosni i Hercegovini i Velikoj Britaniji
Romi su najveća od 17 nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini (BiH) i na njenim prostorima su prisutni vise od 600 godina. Ipak, i dalje je živa stigma vezana za ovu manjinsku grupu, što se pretočilo u zlostavljanje i loše životne uslove širom zemlje.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu