Život čovjeka isprepleten je stresnim događajima čije posljedice mogu biti traumatične u tolikoj mjeri da uveliko prelaze mogućnost čovjeka da se s njima nosi. To je ujedno i osnovni uvjet za nastanak posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Upravo se u liječenju PTSP-a i u stručnoj pomoći žrtvama rata ističe dr. sc. Naser Balić – diplomirani pravnik, psiholog i psihoterapeut.
Naser Balić rođen je u Kozarcu kod Prijedora. Početkom 1992. odlazi u Njemačku gdje nastavlja svoje obrazovanje te magistrira i doktorira na Univerzitetu u Kelnu. Kasnije osniva ordinaciju za psihološko savjetovanje u Wuppertalu te s većinom klijenata radi online. Balić termin „posttraumatski stresni poremećaj“ smatra neadekvatnim te ga mijenja terminom „posttraumatski stresni sindrom“ naglašavajući kako oznaka „poremećaj“ obezvrjeđuje žrtve traume, a naročito žrtve teških ratnih trauma.
„O posttraumatskom stresnom sindromu govorimo onda kada se posljedice psihičke traume u određenom vremenskom periodu ne zaliječe same od sebe, prirodnim putem. U centru PTSP-a je traumatični doživljaj, tj. trauma kao normalna ljudska reakcija na nenormalne situacije“, kazao je Balić.
Kao najčešće simptome klasičnog PTSP-a Balić izdvaja „flashback-ove“ odnosno prisjećanje i ponovno preživljavanje traumatizirajuće situacije. Budući da su ova prisjećanja jako neugodna, osoba nastoji da izbjegne sve što podsjeća na traumatizirajuću situaciju iz prošlosti.
„Traumatizirana osoba nije u stanju da se opusti, umiri, da slijedi svoje ciljeve, da se raduje“, naglašava Balić.
Pored klasičnog PTSP-a, postoji i njegov teži oblik – kompleksni posttraumatski stresni poremećaj o kojem se, kako navodi Balić, radi kada su u pitanju naročito teški slučajevi traumatizacije, tj. oni koji ekstremno ugrožavaju život i zdravlje jedne osobe, pri čemu je bijeg iz te situacije jako težak ili nemoguć, poput genocida, mučenja zarobljenika, dugotrajnog fizičkog ili seksualnog zlostavljanja i slično.
„Ovaj teži oblik PTSP-a ima za posljedicu smetnje u regulisanju i kontroli emocija i reakcija, trajna negativna ubjeđenja o sebi i drugima, trajni osjećaj manje vrijednosti, krivice ili sukrivice te trajnu nemogućnost da se uspostavi veza i bliskost s drugim ljudima“, dodaje Balić.
Uprkos tome što je većina ljudi čula za PTSP, diskusije u javnosti i buđenje svijesti o istom na prostorima BiH i regije su novijeg datuma što dovodi do toga da mnogi od njih ne znaju šta su njegovi simptomi, pa time nisu ni svjesni da boluju od PTSP-a.
„Svi oboljeli od PTSP-a osjećaju njegove simptome. Ali često ne postoji svijest da se radi o PTSP-u. Veliki broj žrtava teških trauma, posebno onih ratnih, tražilo je pomoć i obratilo se ljekaru, ali ima i dosta onih koji to nisu učinili i sami se nose sa teškim teretom prošlosti. Žrtvama traume je potrebno objasniti da nisu ‘ludi’, da je ono što se s njima dešava normalna reakcija na nenormalne situacije“, kazao je Balić.
Kako PTSP ne utječe samo na oboljelu osobu, nego i na cijelu njegovu porodicu i šire društveno okruženje, neizbježan je i njegov utjecaj na djecu roditelja oboljelih od PTSP-a. Balić objašnjava kako se traumatizacija djece roditelja koji boluju od simptoma PTSP-a dešava se na dva načina: „S jedne strane djeca mogu biti traumatizirana kroz ‘transfer’ emocija roditelja. Roditeljski strah i panika se prenose na djecu, naročito u ranom djetinjstvu, a da djeca i ne shvataju o čemu se radi. S druge strane, nemogućnost kontrole emocija i ponašanja od strane roditelja – naročito ljutnje i bijesa, te njihova ‘zarobljenost’ u traumi i emotivna nepristupačnost mogu biti jedan od uzroka traumatizacije djece“.
Veliki broj oboljelih od PTSP-a jedna je od posljedica i međunarodnog oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Kao osnovnu razliku između PTSP-a uzrokovanim drugim faktorima i onog uzrokovanim međunarodnim oružanim sukobom, Balić izdvaja intenzitet, navodeći da se zapravo radi o težem obliku PTSP-a kojeg prati poremećaj u samoj srži bića oboljelih osoba. Jedan od najčešćih oblika pomoći osobama oboljelim od teškog oblika PTSP-a jesu upravo medikamenti, međutim, Balić navodi kako se na ovaj način ublažavaju simptomi PTSP-a, ali da terapija medikamentima ne dovodi do izlječenja.
„Izlječenje od simptoma PTSP-a nije moguće putem medikamenata. Za to je, najčešće uz medikamente, neophodna psihoterapija. Moderne metode koje se bave tretmanom traume, među kojima se ističe EMDR, u stanju su da izliječe oboljele. Statistička istraživanja pokazuju da je tretman traume pomoću EMDR metode u 80% slučajeva uspješan. To znači da su te osobe trajno oslobođene emotivnog tereta i posljedica traumatizirajućih događaja“, objašnjava Balić.
Navodi da žrtve teških traumatizirajućih ratnih dešavanja troše dosta energije u potiskivanju nemilih događaja iz prošlosti i da ta prisjećanja mogu biti jako bolna sve do stepena koji ugrožava fizičko zdravlje, pa i život te osobe.
„Ukoliko traumatizirana osoba ne želi da priča o svojim doživljajima iz prošlosti, ona za to ima razlog. Njenu odluku treba poštovati“, kazao je Balić.
Jedan od Balićevih ciljeva jeste da motiviše one koji rezigniraju i koji misle da su nesanice, depresije, napadi panike i straha njihova sudbina. Naglašava kako je bitno potražiti pomoć i ne odustati sve dok se ne pronađe pravi lijek i terapija te da nikada nije kasno za sretan život.
