Zamislite da sjedite ispred karte svijeta i možete odabrati bilo koje mjesto na svijetu, mjesto gdje ćete živjeti godinu dana. Harun Čandić je jednog dana sjedio kod kuće i gledao tu kartu. Prikazala mu je svih 60 zemalja u kojima bi mogao volontirati godinu dana. Među tim mjestima bili su New York, Cape Town ili čak Novi Zeland. Ali iako mu je svijet bio na dlanu, odlučio se za Memorijalni centar Srebrenica.
Umjesto da živi na egzotičnom mjestu ili radi za veliku instituciju, posvetio se učenju o genocidu u Srebrenici.
Skoro se i ne spominje u austrijskim školama
Čandić je odrastao u Austriji, mjestu koje nije nepoznato porodicama iz bivše Jugoslavije. Tokom 1960-ih godina, Austrija je zaključila sporazume o radu sa Jugoslavijom i Turskom kako bi pomogla ekonomskoj i infrastrukturnoj obnovi. Kao rezultat ovog sporazuma o radu, mnogi građani bivše Jugoslavije, često nazivani “Gastarbeiteri” ili gostujući radnici, došli su u Austriju da rade u raznim industrijama, uključujući građevinu, proizvodnju i poljoprivredu.
Ovaj aranžman trajao je nekoliko decenija i imao je značajan uticaj na ekonomije i oba društva. Kasnije, tokom devedesetih godina, Austrija je bila među zemljama koje su nudile azil i pomoć onima koji su bježali od rata.
Ipak, iako u nekim austrijskim učionicama su većinom učenici koji imaju roditelje sa područja iz bivše Jugoslavije, o njenom raspadu i ratovima gotovo da nema spomena u školskom programu.
Proširiti znanja s Memorijalnim centrom
Sam Čandić je poprilično znao o genocidu u Srebrenici i čak je ranije bio i na komemoraciji, 11. jula. Međutim, kada je čuo za mogućnost da dođe i radi sa Memorijalnim centrom, vidio je jedinstvenu priliku da proširi svoje znanje.
Ono što je omogućilo njemu i stotinama drugih da volontiraju u inostranstvu jeste Austrijska služba u inostranstvu. Organizacija je osnovana 1992. godine s ciljem slanja mladih Austrijanaca u različite memorijale Holokausta kao zamjenu za njihovu obaveznu vojnu službu. Na taj način, oni ne samo da predstavljaju svoju zemlju, već i preuzimaju odgovornost za njenu ulogu u Drugom svjetskom ratu.
S obzirom na to da su istaknuti političari i akademici u to vrijeme tvrdili da je Austrija bila „prva žrtva“ u ratu i da stoga nije mogla odigrati zlu ulogu u Hitlerovoj Njemačkoj, ideja je nailazila na kritiku. Danas je međunarodno priznata i finansira je Austrijsko ministarstvo za socijalna pitanja, a čak je proširila svoje aktivnosti na genocid u Ruandi i Bosni i Hercegovini.
Kada se tada 18-godišnji Čandić prijavio ovoj organizaciji, njegova motivacija bila je jasna od samog početka. „Vjerujem da bi podjele temeljene na etničkim, rasnim, nacionalnim i vjerskim osnovama trebale pripadati prošlosti. Ali, ipak, živimo u svijetu gdje mržnja sve više prevladava“, kaže on i dodaje: „Želio bih da što više ljudi učestvuje u stvaranju bolje budućnosti za sve nas; inače, vraćamo se tami mržnje i podjela“.
Dio Čandićeve prvobitne motivacije bio je i borba protiv negiranja genocida. Za njega, „historija je učiteljica budućnosti, i stoga bismo trebali učiti iz nje“. Međutim, uprkos prisustvu mnogih živih svjedoka i međunarodnih presuda, danas još uvijek postoje politike i pojedinci koji negiraju genocid.
Poseban fokus na usmenu historiju
To je također razlog zašto se mladi austrijsko-bošnjački volonter posvetio projektu pod nazivom “Usmena historija”. Timom rukovodi Hasan Hasanović, koji je sam preživio genocid bježeći kroz šumu u julu 1995. Tokom posljednjih nekoliko godina, uspjeli su intervjuisati više od 400 preživjelih i napraviti dvije izložbe.
Međutim, ovakav rad također nosi veliki mentalni teret. „Sjedite i slušate najtraumatičnije priče, teško je to podnijeti, a zatim zamislite kako je bilo osobi koja je to doživjela“, prisjeća se mladi Čandić, i ističe da je „teško riječima opisati kakve su to emocije. Tuga, bol i bespomoćnost su vjerojatno najdominantnije“.
Priča koju će zauvijek pamtiti je ona Zlatije Mujanović. Preživjela je masovno ubistvo najbližih članova svoje porodice. U svom selu Glumini, gdje je ubijeno 36 ljudi, ranjena je u ruku i nogu dok je pokušavala spasiti jednu osobu tokom svog bijega. Za mladog volontera ona je inspiracija.
„Nevjerovatno je i nesebično pokušati nekoga spasiti u takvim okolnostima. I ona se prijavila u vojsku i borila se“, kaže s divljenjem Čandić, nastavljajući da ona, nažalost, danas živi u vrlo teškim uslovima i nastavlja borbu za svoj život, dotičući se teške situacije u kojoj se nalaze Bošnjaci povratnici u entitetu Republika Srpska (RS).
Posao koji ga je najviše ispunjavao, kaže, bio je rad kao prevodilac. Tu mu je višejezičnost – govoriti njemački, bosanski i engleski – dokazala svoju korisnost. „Doprinositi pomaganju ljudima iz inostranstva da bolje razumiju što se dogodilo 1995. godine i odlaziti s više znanja o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini je ono što me najviše ispunjava“, dodaje.
„Istina je ponekad gorča, ali nesumnjivo iscjeljujuća“
Iako mladi Čandić nikada nije doživio rat, osjetio je atmosferu zamrznutog konflikta u kojem se Bosna i Hercegovina, i šira regija, nalazi.
Za njega, neprijateljska politička atmosfera praćena revizionizmom u historiji „sije sjeme budućih sukoba“. Zagovaranje istine je njegovo rješenje za nikada nezavršeno pitanje pomirenja. „Iako ponekad može biti gorak okus, nesumnjivo je iscjeljujuć za sve“, smatra on.
Sada kada se vratio u Beč, želi apelirati na svoju generaciju – mlade ljude: „Kažu da budućnost pripada mladima, stoga je naša odgovornost raditi na boljoj budućnosti za sve nas. Budimo graditelji, a ne oni koji uništavaju ono što je godinama pažljivo izgrađeno“.
