Aleja snajpera: Svjedočanstvo otpornosti preživjelih

Foto: privatna arhiva

Džemil Hodžić bio je dijete kada je njegovog brata Amela ubio snajperista tokom opsade Sarajeva. Iz želje da pronađe fotografije svog brata, osnovao je platformu “Aleja snajpera” 2019. godine, s ciljem da prikupi fotografije, posebno one djece koja su preživjela opsadu Sarajeva. Ali projekat “Aleja snajpera” je više od pukog skupljanja fotografija –  to je svjedočanstvo otpornosti preživjelih.

S projektom je počeo sasvim slučajno, iz jedne duboke lične težnje – da pronađe fotografije svog brata, svoje porodice ili sebe. Sve te godine nakon rata, dok je pretraživao internet u potrazi za tragovima prošlosti, u njemu je počeo divljati nemir zbog čega je Hodžić odlučio staviti svoju priču na papir i krenuti s projektom. ,,Nisam znao da to imam u sebi, tu ljubav, tu ljutnju, tu želju. To je sve satkano u Aleju snajpera“, kazao je Hodžić. Ono što ga je dugo sprečavalo u ovom poduhvatu bila je misao da je njegova vlastita priča nebitna, osjećaj koji ga progoni i dok nam je pričao o projektu, suzdržavajući se od korištenja prvog lica jednine.

Džemil s njegovim bratom Amelom (Foto: privatna arhiva)

Odrastajući kao dijete pod opsadom, nikada mu niko nije postavljao pitanja o tom iskustvu niti o svom bratu. Vjerovatno je ta utišana egzistencija dovela do želje da prekine tišinu i da da glas svojoj priči. 

,,Vjerujem da sam kroz inerciju stvorio platformu za sebe i druge da daju glas onima koji ga nemaju“, ističe Hodžić, naglašavajući kolektivnu prirodu projekta Aleja snajpera. 

Međutim, projekat nije samo o Hodžićevom ličnom putovanju. Osim ljubavi prema svom poginulom bratu, njegova vizija uključivala je svu djecu koja su ili tragično ubijena ili preživjela brutalnu opsadu Sarajeva. Razlozi za projekat su se množili, kako privatni, tako i kolektivni. Tokom vremena, otvorilo se mnogo više mogućnosti, i projekat se razgranavao u mnogim smjerovima, što ga čini težim konkretno definisati. Hodžić ga opisuje kao „arhiv, bazu podataka sa fotografijama, iskustvima i svjedočenjima svih nas koji smo prošli kroz užase rata, opsade i genocida.

Kad je riječ o važnosti projekta Aleja snajpera, Hodžić primjećuje da prava važnost još uvijek nije potpuno shvaćena od strane šire javnosti. Pokušava ilustrirati duboki uticaj jednostavnom analogijom, koja ističe važnost jedne fotografije, a stotine ili hiljade su sakupljene u ovom jedinstvenom arhivu. U svojoj analogiji, Hodžić uspoređuje prikupljanje fotografija s istraživanjem gljiva iz istih ratom pogođenih područja. Baš kao što bi takav poduhvat imao ogromnu važnost za Bosnu i Hercegovinu kao zemlju, pružajući uvide i korist budućim generacijama, fotografije iz rata također posjeduju jedinstvenu vrijednost. One služe kao prozor u surove stvarnosti koje su se pretrpjele tokom konflikta, pružajući vizualno svjedočanstvo o životima pogođenim opsadom. 

,,To je važno za one koji su živi, a još važnije za one koji nisu živi i za koje mogu govoriti samo živi“, naglasio je Hodžić. Nedavno je prvi put primio slike iz privatne kolekcije starije žene, iako to nije bila prvobitna ideja.

Da bi održao projekat, arhivirao i dokumentirao njegov sadržaj, Hodžić se oslanja na rad raznovrsne grupe stručnjaka, uključujući historičare, novinare, fotografe, reportere i aktiviste. Njihovi doprinosi su presudni, jer zajedno pretvaraju ovaj projekat u opsežnu platformu historijske vrijednosti. Na ovaj način, Hodžić teži olakšati rad budućim istraživačima i novinarima, znajući da sadržaj projekta može biti neprocjenjiv resurs za one koji žele istražiti ili rasvijetliti prošle zločine, događaje ili svakodnevni život ljudi tokom opsade Sarajeva. 

Džemil kao dječak 1993. (Foto: Thomas James Hurst high res)

Svaka slika ima svoju priču, težinu i značaj koji možda sada ne znamo, ali vrijeme će pokazati koliko je važna iz nepoznatih razloga. Bilo da je riječ o arhitektu ili pojedincu koji traži jednu fotografiju izgubljenog rođaka ili poznate ulice, te slike mogu nositi duboko značenje, ističući važnost ovog projekta.

Do sada je Hodžić uspio kreirati 113 galerija na web stranici, a njegova mreža seže do 170 drugih fotografa. Među ovim fotografima, mnogi su pristali da mu dostave svoje slike, obećavajući značajan doprinos projektu koji se neprestano širi. Hodžić ostaje strpljivo optimističan, očekujući njihove priloge. Reakcije ovih fotografa su bile izvanredne, otkrivajući trajni značaj njihovih fotografija čak i nakon mnogo godina. Aleja snajpera također odaje priznanje njihovom radu. Općenito, reakcije fotografa su zahvalnost, ljubaznost i entuzijazam. Projekat, za njih, predstavlja priliku da podijele svoja iskustva na načine koji možda nisu bili mogući tokom rata. Što se tiče proširenja fotografija projekta, Hodžić priznaje da ima još mnogo posla pred sobom. Prema njegovim riječima, ima 350 fotografa na svojoj kontakt listi, a nije ni na pola puta. Samo ova brojka nudi uvid u potencijalno ogroman rezervoar fotografija koje treba otkriti i ističe nastavak rasta i značaja projekta Aleja snajpera.

Istaknuo je kako projekat Aleja snajpera utiče na žrtve, preživjele i fotografe. Hodžić, objašnjavajući tu dinamiku, kaže da glasovi žrtava često padaju u zaborav, njihova sjećanja izbrišu se kad umru. Mnogi među njima ostanu bez jedne jedine fotografije, vizualnog svjedočanstva njihovog postojanja, čak i bez predratnog suvenira. Opsada i rat izbrisali su te veze s prošlošću, jer su brojne obitelji izgubile dragocjene slike u požarima ili krađama. A fotografi koji su bili prisutni tih dana uspjeli su zabilježiti jedine slike tih djece. Nažalost, ove fotografije često prikazuju djecu nakon što su već postala žrtvama nemilosrdnog nasilja rata.

Stoga se jedini fizički dokaz njihovog postojanja nalazi u tim komadićima papira. Osim toga, svaka fotografija ima svoju priču koja dolazi od samog fotografa. Hodžić ističe da se ove slike nisu jednostavno stvorile same od sebe i da okolnosti njihovog nastanka zaslužuju priznanje. Kroz ovaj projekat, Hodžić ne samo traži da oda počast i sačuva sjećanje na žrtve, već i da zahvali hrabrim fotografima koji su rizikovali svoje živote da uhvate ove neprocjenjive dokaze historije. ,,Za mene su fotoreporteri zaista neopjevani heroji, i nadam se da sam im barem malo vratio“, kaže Hodžić.

Međutim, Hodžić priznaje da je ograničen i vremenom i finansijskim resursima. Bez institucionalnih donatora, projekat se sastoji od Hodžićeve vlastite predanosti i nedavno od nekoliko pojedinaca koji su donirali putem PayPal kampanje koju je pokrenuo Hodžić. Hitnost njegove misije dodatno ističe tužna činjenica da je četvero fotografa preminulo tokom njegove saradnje s njima. To ga je navelo na zaključak da se mora kretati brže.

Hodžićeva vizija budućnosti obiluje planovima i idejama. Međutim, vrijeme je uvijek prepreka. Čak i nakon četiri godine neumorne predanosti, Hodžić smatra frustrirajućim to što postoji beskonačno mnogo mogućnosti za projekat, ali nedostaje vremena. Ljudi koji su svjedočili ratu polako odlaze. ,,Neispričano umire s njima, njihova svjedočanstva, dokazi, iskustva, a u mnogim slučajevima i njihove fotografije“, objašnjava Hodžić. Uprkos svim tim izazovima, Hodžić ne gubi nadu. Za njega je projekat doživotna misija, neumorni trud u očuvanju historije i davanja glasa onima koji govoriti ne mogu.

Nedžada je obučena Balkan Diskurs dopisnica. Magistrirala je političke nauke i studije Bliskog i Srednjeg istoka na Univerzitetu u Baselu. Zainteresovana je za historiju i političku dinamiku u Turskoj, sjeveroistočnoj Siriji i na Balkanu. Kao studentica imala je priliku raditi za nevladinu organizaciju, što ju je dovelo do spoznaje važnosti mladih za održivi razvoj. Nakon diplomiranja, radila je kao akademska pripravnica i odgovorna za državu u Konzularnom direktoratu Saveznog odjela za vanjske poslove u Švicarskoj, gdje je bila uključena u rad na slučajevima stranih terorističkih boraca. Njezin glavni interes su ljudska prava, jednakost, migracije, postkonfliktna okruženja i rad lokalnih mirovnih aktera, što ju je potaklo da dođe u PCRC u Sarajevu.

Vezani članci

O pripadnosti: koje je boje ”naš”, a koje ”njihov”?
Koliko je još godina potrebno da prođe pa da sa pravom možemo reći da smo ostvarili mirnu okolinu za skladan život svih religija i nacija? | Piše: Nina Kurt (Sarajevo)
Sofija Todorović: Odlazak u Srebrenicu je zauvek promenio moj život
Neznanje i strah, najveći su problemi mladih u Srbiji, ali i u cijeloj regiji, kaže u intervjuu za Balkan Diskurs Sofija Todorović, mlada aktivistica iz Beograda. Sofija je stala u odbranu Mona Gjuraja, vlasnika pekare „Roma“ u Borči, kada je u tom mjestu, kraj Beograda, organizovan protest protiv njega, zato što je njegov brat Florim na Fejsbuku objavio fotografiju na kojoj je prekrstio ruke preko grudi, simbolišući dvoglavog orla sa albanske zastave.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu