Spomenici veteranima u BiH – način sjećanja, identiteta ali i podjela

Nije poznato koliko ih ukupno ima. Neki su veliki i monumentalni, neki tek skromne ploče sa nekoliko imena. Iako ih ponekad i ne primjećujemo dok prolazimo pored njih, ali oni već trideset godina oblikuju prostor, sjećanje i način na koji društvo govori o ratu.

U zemlji u kojoj još ne postoji jedinstven zakon koji bi regulisao podizanje memorijala, spomenici su odavno postali mnogo više od mjesta pijeteta. Oni su i političke poruke, i identitetske granice, i pokušaji da se vlastita žrtva sačuva od zaborava, ali ponekad i način da se prošlost tumači selektivno, u skladu sa nacionalnim narativima.

Prema podacima Centralne evidencije spomenika od 1996. do 2016. godine, koju je izradilo Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) u 142 općine /grada i Brčko distriktu u Bosni i Hercegovini je podignuto 2. 143 spomenika koji su posvećeni stradanju civila ili pripadnika tadašnjih vojnih formacija kao što je Vojska Republike Srpske (VRS), Hrvatsko vijeće obrane (HVO), Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), te Narodna odbrana Zapadna Bosna (NOZB). Veći je broj podignutih spomenika pripadnicima vojnih formacija nego civilima.

Bivši pripadnici VRS-a u Višegradu, HVO-a u Živinicama  i ARBiH u Goraždu navode da su spomenici podsjetnik na ljude koji su poginuli i ne trebaju vrijeđati nikoga. Dok jedni zagovaraju da svako spomenik pravi na teritoriji gdje je većina, drugi pak navode da je važnija priča koja stoji iza toga spomenika nego sam njegov izgled te da i njih vrijeđaju spomenici koji su podignuti osuđenim ratnim zločincima.

U nevladinim organizacija koje rade na inkluzivnoj memorijalizaciji i izvještavaju o tranzicijskoj pravdi, stava su da su spomenici prilika iskazivanja pijeteta ‘svojim’ žrtvama i način da se pokaže društvu kako smo ‘mi’ najviše stradali, te da ima spomenika koji izazivaju nelagodu kod građana, posebno kod povratnika u prijeratne sredine. Navode da bi memorijali trebali biti inkluzivni i zasnovani na sudski utvrđenim činjenicama, a onda da se unutar toga razmatra potencijal za memorijalizaciju vojnih snaga ako je to želja ili potreba lokalnog stanovništva ali da to sve bude dio strateškog pristupa koji daje multiperspektivnost a ne da se gradi u svrhu jednostranog pristupa sjećanju.

Kako spomenici oblikuju prostor i sjećanje

U Višegradu, gradu čije je ime zauvijek povezano sa nekim od najtežih ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, centralni spomen-kompleks Vojske Republike Srpske nalazi se u samom centru grada.

Centralni spomenik na Trgu palih boraca u Višegradu čini bronzana skulptura vojnika, postavljena na visokom kamenom postamentu. Na prednjoj strani postamenta ispisano je „Braniocima Republike Srpske zahvalan narod Višegrada“. Spomenički kompleks obuhvata i fontanu, pristupne stepenice i plato popločan mermernim pločama sa dekorativnom LED rasvjetom.Obnovu spomenika 2021. godine podržali su Vlada Republike Srpske, opština Višegrad i preduzeće „Hidroelektrane na Drini“

Na platou dominira bista vojnika, podignuta 2000. godine, u znak sjećanja na poginule borce. Autor je akademski vajar Branko Tijanić.

„Znamo da je 145 ljudi izgubilo život za odbranu Višegrada i stvaranje Republike Srpske. I u čast njihovih žrtava mi smo podigli bistu vojnika koja je simbol odbrane Višegrada i stvaranja Republike Srpske“, kaže Svetozar Guzina, nekadašnji komandant 1. bataljona Ilidžanske brigade VRS i predsjednik Predsjedništva opštinske Boračke organizacije.

Kompleks je posljednjih godina obnovljen – popločan novim mermerom, postavljeni su novi jarboli i fontana. Guzina smatra da će sada „trajati narednih 30 ili 40 godina“.

Za njega, kao i za mnoge veterane, ovakvi spomenici predstavljaju prije svega istoriju jednog naroda i podsjetnik na ljude koji su poginuli.

„Mislim da ovi spomenici, i muslimanski, i hrvatski, ne bi trebali da vrijeđaju nikog. Tako, ni ovaj spomenik ne vrijeđa ni muslimane, ni Hrvate. Ponos je srpskom narodu što su ostvarili to što su ostvarili. Nek’ stoji pomen, nek’ ljudi dobronamjerni koji prolaze kraj njega, nek’ se poklanjaju sjenama tih ljudi. Ja sam zadovoljan što se tiče toga“, govori on.

Dok govori o spomenicima, Guzina često insistira na tome da problem ne vidi u samom obilježavanju žrtava, nego u onome što naziva provokacijama. Smatra da komemoracije postaju problem tek onda kada prerastu u demonstraciju političkih ili ratnih simbola.

„Ako je to dostojanstveno, to nije problem. Ako su to neke zastave i provokacije, onda jeste. Zašto bih ja išao u Sarajevo ili Goražde sa srpskom zastavom na dane odbrane Goražda da provociram narod? Tako ne treba ni musliman da dođe u Višegrad sa ratnom zastavom Armije Bosne i Hercegovine“, stava je Guzina.

Govoreći o obilježavanju ratnih stradanja u Višegradu, Guzina navodi da se komemoracije bošnjačkim žrtvama godinama održavaju bez incidenata, te da upravo u tome vidi osnovu mogućeg suživota poslije rata. Prisjeća se kako su neposredno nakon Dejtona u Višegrad dolazile desetine autobusa ljudi koji su obilježavali stradanja na mostu Mehmed-paše Sokolovića, navodeći da, uprkos teškoj ratnoj prošlosti grada, nije bilo napada niti sukoba.

„Mogu svi ti ljudi koji su dolazili ovde potvrditi da im dlaka s glave ne fali, da nisu dobili nikakve zvižduke, nikakve kamenice, ni bilo šta drugo. Dan danas obilježavaju sve to u miru, i u slozi prođu duž čitavog grada do džamije, klanjaju i niko ih ne dira. Ja lično smatram da svak svoje nek obilježava, ali nek ne dira drugog. Jer je meni najveći problem taj, ako mi Srbi obilježavamo to što obilježavamo, ne trebaju muslimani i Hrvati da nas kritikuju, ni mi njih. Nek’ obilježavaju svoje mrtve, zašto da ne?“, kaže Guzina.

Na pitanje o spomenicima civilnim žrtvama rata, posebno u mjestima gdje lokalne vlasti ne dozvoljavaju njihovu izgradnju, njegov stav ostaje gotovo isti – da „svako svoje spomenike pravi na svojoj teritoriji“.

„Stavljati prst u oko pa tražiti neki spomenik, evo opet ću uzeti primjer Višegrada. Smatram da je provokacija kad bi tražio neko da u Višegradu u centru napravi muslimanski spomenik, jednostavno ne treba nam to, daj da se družimo, da radimo, da imamo veće plate i primanja i sve ostalo, bolji život, a spomenici neka ih na teritoriji gdje je većinski narod”, izričit je Guzina.

Kada spomenici postaju linije razdvajanja

Takvi  stavovi, međutim, upravo su ono što dio istraživača, aktivista i organizacija za ljudska prava vidi kao jedan od ključnih problema bosanskohercegovačke memorijalizacije – podjelu sjećanja po etničkim teritorijama i insistiranje da žrtve pripadaju samo „svom“ prostoru i „svom“ narodu.

Denis Džidić, direktor Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine, smatra da Bosna i Hercegovina danas ima ozbiljan problem zloupotrebe memorijalizacije, posebno kada je riječ o vojnim formacijama čiji su pripadnici ili komandanti povezani sa ratnim zločinima.

„Naravno da je značajno komemoriranje i vojnih momenata, ali mi već imamo ogroman broj i jednu zloupotrebu memorijalizacije u kontekstu vojnih dešavanja i koja, nažalost, jako često uključuje i određenu vrstu vrlo nesenzibiliziranog memorijalnog pristupa, koji ne vodi računa o tome da određene jedinice su nažalost bile uključene u ratne zločine, što ne znači apsolutno da su svi ljudi koji su dio te jedinice krivi, naravno krivica je individualizirana“, kaže Džidić.

Smatra da se pitanje spomenika ne može posmatrati odvojeno od ratne prošlosti pojedinih jedinica i iskustava ljudi koji danas žive u tim sredinama. Ističe da je iz perspektive tranzicijske pravde i povratničkih zajednica razumljivo da memorijali posvećeni formacijama čiji su komandanti ili pripadnici učestvovali u teškim ratnim zločinima, poput etničkog čišćenja, zločina protiv čovječnosti ili genocida, kod preživjelih i porodica žrtava izazivaju nelagodu, bol i osjećaj dodatne traumatizacije.

“Logično je da takva vrsta spomenika može dovesti u vrlo neugodan položaj, vrlo neugodne emocije, pripadnike povratničkih populacija, onih koji su preživjeli ratne zločine ili čiji se voljeni možda još uvijek vode kao nestali. U tom kontekstu jako je važno da se razmišlja i da se senzibilizirano vodi računa kada se vrše planovi memorijalizacije, a posebno je važno to posmatrati sa aspekta šta je ono što se potencijalno brani kao izgradnja”, dodaje Džidić.

Posebno problematičnim smatra situacije u kojima se istovremeno podižu spomenici vojnim jedinicama, dok se osporava izgradnja memorijala civilnim žrtvama.

„Ne možemo posmatrati spomenik pripadnicima VRS-a u Prijedoru kao prihvatljiv ukoliko se istovremeno brani izgradnja spomenika za 102 ubijena djeteta. (…) Unutar jedne realnosti memorijalizacije određene mikrolokacije mi moramo voditi računa o tome da postoji nešto što bi trebalo biti prioritet. Taj prioritet bi prevashodno trebalo da bude okrenut ka žrtvama i onima koji su najviše stradali“, pojasnio je.

Za Džidića je ključni problem to što Bosna i Hercegovina nikada nije razvila jedinstvenu strategiju tranzicijske pravde i kolektivnog sjećanja.

„Prioritet bi prevashodno trebalo da budu žrtve i oni koji su najviše stradali. Memorijali bi trebali biti inkluzivni i zasnovani na sudski utvrđenim činjenicama, a onda da unutar toga razmatra potencijale za memorijalizaciju vojnih snaga, ako je to jedna velika želja ili potreba lokalnog stanovništva, ali da to bude dio jednog strateškog pristupa koji nadopunjuje jedno drugo i daje jednu multiperspektivnost, a ne da se gradi u svrhu jednostranog pristupa sjećanja“, napominje Džidić.

Povodom Međunarodnog dana spomenika i spomeničkih cjelina – 18. aprila, UDIK koji je uradio regionalnu centralnu bazu spomenika 1996. – 2016. i trenutno radi na njenoj dopuni i za godine poslije, izdao je saopštenje u kojem su naveli: „Spomenici su prilika iskazivanja pijeteta ‘svojim’ žrtvama i način da se pokaže

društvu kako smo ‘mi’ stradali najviše“, a političke strukture ih koriste u svrhu manipulacije biračkih tijela.

Jedan spomenik spaja dvije vojske

I dok u Višegradu dominira narativ o stvaranju i odbrani Republike Srpske, u Živinicama postoji drugačiji primjer ratnog spomenika – onaj koji pokušava spojiti dvije vojske koje su tokom rata ratovale i zajedno i jedni protiv drugih.

U spomen-parku Živiničkih sokolova na istom memorijalu nalaze se križ ali i polumjesec i zvijezda. Živinički sokolovi su jedinica Hrvatskog vijeća obrane koja je djelovala u sastavu 115. brigade Zrinjski HVO-a, Armije Republike BiH i 108. Pješačke brigade HVO-a Brčko.

Drago Jakić, bivši zapovjednik Živiničkih sokolova, koji je predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana „Živinički sokolovi“, pojasnio je da je jedinica Živinički sokolovi osnovana 15. ožujka 1992. godine i brojala je oko 500 ljudi, od kojih su 60 posto bili Hrvati, a 40 posto Bošnjaci. Poginula su 23 pripadnika te jedinice i njihova imena su ispisana na pločama u spomen parku.

“Poslije rata smo uradili spomen obilježje. Kako smo prvi krenuli u rat, među prvima smo, 2004. godine, uradili spomen obilježje. Na spomen obilježju imamo križ, imamo mjesec i zvijezdu – ispod križa se nalaze poginuli Hrvati, a ispod mjeseca i zvijezde se nalaze poginuli Bošnjaci, u istom su krugu”, pojašnjava Jakić, i ističe kako su značajna sredstva dobili od Republike Hrvatske.

Dodaje kako su ovakvi spomenici rijetki, ali i da prihvatanje istine i odgovornosti vodi ka zdravijoj budućnosti zajednice.

“Bosna će postojati, kako god, s nama ili bez nas, ona će postojati, a bit će daleko lakše i bit ćemo daleko napredniji ako sve to prebolimo na vrijeme. Ja znam da je to bolno, ali život mora ići dalje i nažalost ćemo morati to sve preboliti na jedan način, da bi omladini budućnost bila bolja”, ističe Jakić.

Ipak, ni on ne skriva da rat za mnoge veterane nikada nije potpuno završio.

„Rat je završen. Rata više sigurno neće biti u onom smislu u kojem je bio. Mada on i danas dan traje, toga smo mi daleko svjesniji nego možda vi mlađi. Zaboraviti se ne može, oprostiti nešto moramo. Ja znam, teško je. Mi koji smo doživljavali svašta na tim crtama obrane, pa koliko smo mi zdravi svi to je upitno, sad se ponekad budim sa tim slikama. Ali opet, bez obzira kako je bilo, mi moramo nešto oprostiti radi budućnosti“, govori Jakić, dodajući da je pomirenje jedina opcija narodima Bosne i Hercegovine.

Za razliku od mnogih političkih govora koji prate komemoracije, Jakić otvoreno govori o ratnim zločinima i potrebi da oni budu osuđeni bez obzira na nacionalnost počinilaca.

„Ja jedino ne mogu oprostiti ratnim zločincima na bilo kojoj strani. Tu nema priče, ne mogu oprostiti ljudima koji su gađali civile. Oni se moraju osuditi između sebe. Ja osobno sam bio zapovjednik i bilo ko da je se ponašao na takav način sa mnom ne bi bio. Da gađa civile i da pravi ratne zločine, da uhvati čovjeka i da ubija nenaoružane ljude, ranjene ljude..“, naveo je Jakić.

Upravo pitanje civilnih žrtava najčešće otvara i najdublje podjele kada se govori o spomenicima u Bosni i Hercegovini. Dok se širom zemlje podižu memorijali vojnim jedinicama, civilne žrtve rata često ostaju bez obilježja, ili se njihova izgradnja godinama osporava. Jakić smatra da su civili nepravedno zapostavljeni.

„Niko ne pominje civile i civilne žrtve. Civili su bili temelj, da nije bilo civila, da nas nije imao ko dočekati, ko spremiti, opremiti, bez obzira što je to skromno bilo. Oni su nama davali i moral. Zbog njih smo bili gore, na brdu“, ističe Jakić.

Za razliku od mnogih memorijala koji ožive tek tokom godišnjica, spomen-park Živiničkih sokolova danas je i dio svakodnevnog života. U sklopu kompleksa nalaze se prostorije udruženja, plato na kojem se okupljaju građani, organizuju vjerske i društvene aktivnosti, a kako kaže Jakić, nerijetko ga koriste i djeca za igru.

„Prostor spomen-parka je ograđen, ima plato. Često puta djeca igraju košarku. Za Uskrs, Božić, Svetog Nikolu dijelimo paketiće. Kad su obljetnice i mise zadušnice, okupljamo se tu. To nije samo spomenik nego prostor u kojem ljudi žive“, pojasnio je Jakić.

Važnija priča nego izgled spomenika

Slično razmišlja i Enisa Hrelja iz Goražda, bivša pripadnica Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je rat provela radeći u vojnom sudu.

„Što se tiče spomenika koji se grade, kako na teritoriji Federacije, tako i RS-a, mislim da se nekad i previše trči i bukvalno nadmeće sa građenjem i veličanjem, pa nekad i određenih ljudi, da to ponekad podsjeća na ikonografiju, na idolopoklonstvo.“, govori ona.

Centralno spomen-obilježje u Goraždu, pod nazivom „Goražde grad heroj, svojim braniocima“, modernizovano je i svečano otvoreno 4. maja 2022. godine na 30. godišnjicu početka opsade i otpora grada. Rekonstruisani kompleks na platou ispred zgrade Vlade Bosansko-podrinjskog kantona (BPK) donosi monumentalnu arhitekturu koja je zamijenila nekadašnji, skromniji spomenik s početka postratnog perioda.

Idejno rješenje spomenika potpisuje arhitekta Haris Šalo iz firme Aring d.o.o., dok se centralni dio kompozicije sastoji od velike kamene „Kapije života“ sa asimetrično postavljenim zlatnim ljiljanom koji simbolizuje opstanak i težnju ka slobodi. Ključni segment proširenja predstavlja memorijalni zid na kojem su uklesana imena 2.115 poginulih boraca i šehida, uz namjerno ostavljen prostor za naknadne dopune.

Ukupna vrijednost ovog projekta iznosila je oko 240.000 KM, a nosilac realizacije bilo je kantonalno Ministarstvo za boračka pitanja. Izgradnju su zajednički finansirali Vlada BPK, Grad Goražde, Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo, te lokalne kompanije poput „Ginex-a“ i „Emka Bosnia“.

Govoreći o centralnom spomeniku, Hrelja podsjeća da je prvi memorijal podignut još 1999. godine ali da je vremenom zapušten i kasnije rekonstruisan. Navodi da je možda emotivno vezana za taj prvi spomenik jer je napravljen odmah poslije rata, ali danas joj je „važnije šta će taj spomenik pričati nego kao izgleda“.

„Ne može se jednim spomenikom, jednom skulpturom ili nečim, baš sve kazati. To da se razumijemo. Potrebna je priča koja će se prezentirati o tom spomeniku“, pojasnila je.

Najveći problem za nju nije broj spomenika nego odsustvo jedinstvene i smislene priče. „Spomenici trebaju da stoje, ali previše spomenika neće ostaviti jednu jasnu priču koja će se pamtiti, nego mnogo priča koje će se na kraju pomiješati i zaboraviti“, stava je Hrelja.

Spomenik, prema njenim riječima, ne bi smio biti samo mjesto na kojem se jednom godišnje položi cvijeće, nego dio mnogo šire priče o pamćenju i obrazovanju.

„Potrebno je da neko vodi računa o spomeniku, da napravi čitav program održavanja i plasiranja sjećanja prema svijetu“, kazala je ona, navodeći primjer Auschwitza u koji možeš otići kao građanin svijeta i sve ti bude ispričano šta se tamo desilo, dok toga ovdje nema.

Ipak, za razliku od brojnih javnih rasprava koje često završavaju novim podjelama, Hrelja kaže da je lično nikada nisu vrijeđali spomenici drugih vojski, osim onih koji veličaju presuđene ratne zločince.

„Vjerujte da me ne vrijeđaju osim onih spomenika koji veličaju dokazane ratne zločince. Samo ti. A oni su kroz razna vremena dokazani ratnim zločincima. Svako ima pravo u svom narodu da posveti pažnju određenoj populaciji. A i HVO, zajedno sa Armijom RBiH, borio se u određenim momentima. RS ima isto tako pravo da označi te ljude, da li su oni mislili ispravno ili nisu, to će vrijeme pokazati i pokazuje sada. Previše spomenika i veličanja, pogotovo ovih, mogu uticati na pogoršanje odnosa među ljudima“, ističe Hrelja.

Ukazala je i na još jedan aspekt memorijalizacije – onu koja pokušava sačuvati sjećanje na žene učesnice rata. Kao članica udruženja žena pripadnica Armije Republike BiH, učestvovala je u inicijativi za podizanje spomenika u Sarajevu posvećenog svim ženama koje su tokom rata bile u Armiji RBiH.

„To je zamišljeno kao jedinstven spomenik bez imena i obilježja kako ga niko ne bi mogao svojatati. Odnosi se na sve žene pripadnice Armije Republike BiH, i one koje su poginule i one koje su preživjele”, navela je Hrelja.

Kao i sagovornici iz Višegrada i Živinica, i ona razgovor na kraju vraća na svakodnevni život: „Svima nama treba dobra, jaka ekonomija i uslovi za život. To nam spomenici donijeti neće“.

Između pijeteta i političke poruke

Džidić upozorava da problem u Bosni i Hercegovini nisu samo spomenici kao takvi, nego poruke koje oni šalju i politički kontekst u kojem nastaju. Smatra da se značajan broj novih memorijala danas ne gradi prvenstveno zbog sjećanja na žrtve nego zbog političkih potreba.

„Mi imamo jednu zloupotrebu mehanizama tranzicijske pravde i trenutno smo u jednoj fazi gdje se ti spomenici grade isključivo kao svrha mobilizacije pred izbore, razdvajanja etničkih i vjerskih skupina i na neki način planskog vrijeđanja onog drugog kako bi se što više napravio razdor“, kazao je Džidić.

Prema njegovim riječima, postoje memorijali koji svojim izgledom, simbolima ili načinom komemoracije jasno pokazuju da im cilj nije samo odavanje počasti mrtvima, nego održavanje podjela među ljudima. Navodi primjer spomenika pripadnicima VRS u Kalinoviku, koji, kako dodaje, vrlo jasno asocira na Ratka Mladića, čovjeka presuđenog za genocid i ratne zločine pred Haškim tribunalom.

Smatra da takvi primjeri spomenika kod povratnika, preživjelih i porodica žrtava mogu izazvati osjećaj straha, nelagode ili dodatne traumatizacije. Napominje da je posebno sporno kada se unutar komemoracija ili samih memorijala indirektno glorifikuju osobe koje su pravosnažno osuđene za ratne zločine, jer tu više ne govorimo samo o kulturi sjećanja nego o svjesnom političkom djelovanju.

Dodao je da se u Bosni i Hercegovini vrlo često zaboravlja da memorijalizacija nije samo pitanje prava jednog naroda da obilježi svoje žrtve, nego i pitanje odgovornosti prema prostoru u kojem ti spomenici nastaju.

„Nije isto podići spomenik u mjestu gdje imate povratničku zajednicu koja je preživjela masovne zločine i u mjestu gdje postoji neki širi društveni konsenzus. Zato se svaki spomenik mora posmatrati kroz kontekst lokalne zajednice, kroz poruke koje šalje i kroz pitanje da li doprinosi pomirenju ili dodatno produbljuje podjele“, smatra Džidić.

Možda upravo u tome i leži najveći paradoks bosanskohercegovačke kulture sjećanja. Dok se političke elite već tri decenije nadmeću u tome čiji će spomenik biti veći, vidljiviji i glasniji, gotovo svi ljudi koji žive pored tih spomenika – bivši borci, povratnici, porodice žrtava – u jednom trenutku razgovora počinju govoriti o nečem drugom: poslu, ekonomiji, miru, djeci i normalnom životu.

Ipak, spomenici ostaju. Kao podsjetnik da rat u Bosni i Hercegovini nikada nije postao samo prošlost, nego i dalje živi u kamenu, bronzi i jeziku kojim govorimo o njemu. A možda upravo zato pitanje spomenika nikada nije bilo pitanje samo prošlosti. Nego pitanje kakvo društvo Bosna i Hercegovina želi postati.

---

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.