Prepreke su naše normalno okruženje, a otežavajuće okolnosti konstanta u našim svakodnevnim životima. Mnogi ljudi ne uspiju prije nego što pokušaju, a kada se napravi korak naprijed obično je to dovoljno da budete mnogo ispred drugih ljudi koji ostaju lijeni i plašljivi da se usude uopšte i pokušati.
Međutim sva ta obeshrabrenja i izazovi, koji neprestano padaju pred vas, mogu postati motivacija za dalji napredak i pokazatelj kako je samo potrebno napraviti prvi korak na putu do uspjeha.
Postati uzor i primjer ostalima kako se može postići nešto izvanredno, a zasigurno, takav primjer je Denis Agović, koji je svoju dječiju igru iz dnevnog boravka pretvorio u senzaciju bosanskohercegovačke košarke, ali i evropske uopšte.
Riječ je o košarkašu s cerebralnom paralizom koji je prije dvije godine bio sudionik Mastersa u Amsterdamu, kao prvi profesionalni igrač s invaliditetom u seniorskoj košarci, pod okriljem svjetske košarkaške federacije u historiji košarke.
„Još uvijek nevjerovatno zvuči. Nastupom na Masters turniru u Amsterdamu 2024. godine sam ušao u historiju ne samo evropske nego i svjetske košarke kao prvi profesionalni košarkaš sa invaliditetom (u ovom slučaju 3×3 World Tour igrač) u historiji koji se takmiči kao osoba sa invaliditetom. Protivnici mi nisu bile osobe sa invaliditetom već profesionalni seniorski igrači 3×3 basketa“, kazao je Denis.
Kako kaže Denis, najvažnije mu je da je fizički zdrav, sposoban i u takmičarskoj formi, kako bi karijera trajala što duže i bila praćena iskustvom i dobrim rezultatima.
Kada govorimo o uspjesima i najvećim dostignućima, može se reći da je ovo bio samo bonus, jer je za Denisa ispunjenje snova kao ultimativni cilj sasvim dovoljan.
„Za osobu koja je rođena sa invaliditetom i jedan dio svog života je provela praktično nepokretna, dosanjati san i biti u mogućnosti postati profesionalni košarkaš na najvećem svjetskom nivou je zaista ispunjenje snova“, kazao je.
Uloga porodice
Na putu ka bilo kojem uspjehu kao oslonac stoji porodica, što Denis posebno naglašava, a iza tog uspjeha je mnogo ljudi koji mu daju bezrezervnu podršku i pomoć. Od profesionalnih košarkaša do kondicionih trenera, fizioterapeuta i doktora.
„Posebnu ulogu na tom putu ima moja porodica, koja je odigrala ključnu ulogu gradivši moju mentalnu snagu i otvarajući mi mogućnost da živim život bez barijera, a nakon toga i u borbi za ostvarenje ovih sportskih snova“, dodao je.
Ovaj košarkaš do uspjeha, ipak, prošao je put prepun prepreka i izazova. On ističe da je to proces koji niti u jednom trenutku nije lagan. U tom procesu suočavanja s preprekama najbitnije je prihvatiti da ona zapravo postoji i da možda nikad neće nestati u potpunosti. Samo upornim radom, odricanjem i neodustajanjem od istinske želje može se postići ono čemu se teži, objašnjava Denis.
Doći do vrhunskih svjetskih rezultata ili željenog uspjeha zvuči lako uz razvijenu podršku države i institucija. Zbog neuređenog sistema to nije slučaj u Bosni i Hercegovini, gdje je sve svedeno na individualnu borbu, što je na svom primjeru osjetio i Denis.
„Nedostatak podrške sportu ne smijemo posmatrati kao nedostatak podrške pojedincu, jer kolege sportisti za ovu našu Bosnu i Hercegovinu ostavljaju srca i tijela na svojim borilištima. Izuzetno je bitno razumjeti ulogu sporta i promociji države, i tek tada ćemo moći razumjeti zbog čega je podrška sportistima od strane predstavnika institucija na svim nivoima vlasti iznimno bitna“, kazao je Denis.
Zbog nebrige države o sportu ali i pojedincima, sve više ljudi, naročito mlađe populacije, odlazi u inostranstvo s očekivanjem da će im tamo biti bolje i da će lakše doći do određenih rezultata.
„Ako se mene pita ono što je potrebno je da ova naša prelijepa Bosna i Hercegovina, tim mladim ljudima pruži mogućnost da se vrate i svoje talente i sposobnosti u budućnosti stave u službu svoje domovine“, smatra on.
Brojna odricanja
Ipak, svaki uspjeh se mora zaslužiti i zaraditi. Neupitno je da Denis ima veliku želju predstavljati Bosnu i Hercegovinu u najboljem svjetlu. Ipak i bez razvijene institucionalne strukture, koja bi pružila trajnu i dovoljnu podršku, poseban je osjećaj i motivacija predstavljati državu.
„Sigurno je da naši protivnici koji dolaze pod okriljem drugih država, imaju sistemski uređeniji segment sporta i to im u neku ruku olakšava ostvarivanje sportskih rezultata, ali govoreći iz ličnog iskustva nema tog osjećaja koji je kod nas sportista iz Bosne i Hercegovine jači od ljubavi prema našoj domovini“, kazao je.
Denis pored sportske karijere ima i radnu obavezu, te je dokaz da se i treninzi i posao mogu uskladiti, te ostvariti uspjeh na oba polja istovremeno.
„Naravno sport sam po sebi traži odricanje i u segmentu priprema i u segmentu takmičenja i nekada zna biti jako izazovno uskladiti sve obaveze. Međutim kada ono što volite radite sa mnogo ljubavi kao što je to slučaj sa mnom u igri pod obručem, a ako uz to sve imate i podršku radnog kolektiva, kao što je hvala Bogu imam ja, stvari su u osnovi mnogo lakše“, zadovoljno ističe Denis.
Kaže da svaki njegov izlazak na teren za kod publike često stvara osjećaj nevjerice. Za njega to nije problem jer je davno prihvatio sebe kao osobu s invaliditetom i trudi se da iz onoga čime raspolažem fizički, izvuče maksimum kako na sportskom tako i na životnom terenu. Karijeru i život prate i mnoge anegdote, a jedne od nje prisjetio se Denis.
„Jedna lijepa priča se desila kada sam putovao sa „3×3“ reprezentacijom Bosne i Hercegovine na kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u basketu, koje su održane u Bukureštu. Prvi put sam se nakon skoro 10 godina vidio s prijateljem, koji je u međuvremenu postao direktor „3×3“ reprezentacija Grčke, dok sam ja na tom turniru upisao prvi nastup za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i na neki način, još jednom pomjerio granicu inkluzije u sportu“, kaže Denis..
Sportisti se nerijetko nakon okončanja karijere okreću trenerskom poslu, a nešto slično razmišlja i Denis.
„Sigurno je da ću u nekom obliku ostati privržen košarci, a posebno „3×3“ basketu. Moj cilj kroz ovaj sport i vlastiti primjer je uvijek bio da djeci koja dolaze na neki način pokažem šta se sve može postići voljom, odricanjem i radom. Želja mi je da karijera traje što duže, a sigurno je da sam spreman svoje “skromno” košarkaško znanje staviti na raspolaganje mladim talentima“, govorio je o svojim planovima u budućnosti.
Ovaj Sarajlija se od svog rođenja 1989. godine bori s cerebralnom paralizom, ali ga to ne sprečava da ostvaruje svoje snove.
„Cerebralna paraliza kao dijagnoza koju imam od svog rođena, nije bolest već stanje u mom slučaju konkretno umanjenih motoričkih sposnosti, mada u nekim svojim oblicima može izazvati i teže oblike oštećenja loko-motornog sistema. Jako je važno znati da je to oblik trajne dijagnoze i da je to nešto s čime treba prvenstveno naučiti živjeti i funkcionisati“, kazao je.
Ona u mnogome otežava bavljenje sportom, jer tijelo ima oštećenje koje se na neki način kompenzira kako bi prilagodilo funkcionalnost, i zbog toga je bavljenje sportom za osobe sa invaliditetom općenito jako korisno. Pored fizičke snage koja olakšava svakodnevni život, daje i motivaciju, mentalnu stabilnosti i želju da svaki dan budete bolji od sebe u odnosu na jučer, smatra Denis.
„Ja kao individualac, možda jesam neka vrsta presedana i na neki način mogu izdržati više od nekih drugih osoba sa invaliditetom, međutim to me ne stavlja u povlašteni položaj, jer sport je tu da nas prije svega uči kako da budemo životni pobjednici, a za to je sasvim dovoljno da volite ono što radite. Kada radite to što volite, vjerujete da ste najbolji i kada vam neko dokaže da je bolji od vas, ponosno uzdignute glave izađete s terena i nastavite raditi bolje i više nego prije“, dodaje on.
Denis smatra da je to univerzalni recept za uspjeh. Sve se zasniva na osnovi koja je rad i trud, a temelj svega je vjera u sebe i u svoj san kao motivacija. Sport je svuda oko nas, a tako se ni Denis ne ograničava samo na košarku. Učestvovao je i na maratonu i vertikalnom maratonu u Sarajevu. Stoga je prirodno zapitati se odakle tolika energija i inspiracijom za dalje.
Triatlon ostao san
„Tačno je da volim sport, i kroz godine sam učestvovao na takmičenjima koja su od mene zahtijevala da se suočim s onim što mi predstavlja velike izazove, koji graniče skoro s nemogućim za jednog cerebralca. Tako me je vertikalni maraton 2015 godine suočio s jednim od najvećih izazova za osobu sa cerebralnom paralizom a to je penjanje uz stepenice, gdje je cilj bio da se od prizemlja do 36 sprata Avazovog Twist Tower tornja popnete uz 768 stepenica. To je jedan od istinskih izazovima na koje sam izuzetno ponosan. Trka koju sam trčao ulicama svog grada za mene je bila poseban osjećaj jer je iz mene “izvukla” i najmanje atome snage zbog kojih nisam želio odustati od cilja. Međutim ništa od toga se ne može porediti sa činjenicom da sam danas profesionalni košarkaš“, kazao je Denis.
Prije nekoliko izrazio je želju da se okuša i u triatlonu, ali je to ostala samo želja.
„Triatlon je na kraju ostao samo želja iako su pripreme za taj poduhvat trajale dosta dugo. Na kraju sam odustao iz razloga što zbog nedostatka balansa nisam na adekvatan način mogao da iznesem dionicu vožnje bicikla, te sam teška srca odustao od tog poduhvata. To je jedna od najvažnijihh lekcija koju sam naučio, da bez obzira koliko truda uložili ponekad, nećete doći do cilja i da je važno prihvatiti i poraz kao alat iz kojeg se može rasti i razvijati i kao čovjek i kao sportista“, kaže Denis.
U našem razgovoru Denis je objasnio kakav je to osjećaj pobijediti ljude koji su ga gledali drugačijim očima, sa dozom podcjenjivanja ili omalovažavanja.
„Nikad se zapravo nisam borio protiv ljudi, koji su me na neki način gledali kao drugačijeg i omalovažavali ili podcjenjivali. Sigurno je da je bilo takvih situacija, međutim to su sasvim normalne životne okolnosti, jer ne mogu vas baš svi ljudi s kojima imate dodir u životu na ovaj ili onaj način shvatiti i prihvatiti onako kako vi to želite. Ja imam tu sreću da uvijek samog sebe posmatram kao svog najvećeg protivnika i najvažnije mi je da u trenutku kada imam priliku baviti se ovom što volim, dam sve od sebe bez obzira na rezultat ili mišljenje određenog broja ljudi, koji naravno imaju pravo na stav i mišljenje i to je sasvim uredu“, kazao je.
Dodaje da mu je najveća pobjeda upravo prilika da se profesionalno bavi košarkom i da će na adekvatan način inspirisati mlade ljude da vjeruju u sebe i svoje snove, ali isto tako poručiti im budu svjesni, da bez adekvatnog pristupa, predanog i metodičnog rada te vrlo često enormnog odricanja, nema ni uspjeha.
„Sve dok u izlasku s terena bez obzira na ishod mirno prihvatamo isti jer znamo da smo dali svoj maksimum, nemamo za čime žaliti. Sigurno da svako od nas može negdje iz ovih odgovora pronaći neki sebi primjenjiv savjet kako se motivisati ili gdje naći energiju i snagu za svoje izazove, a siguran sam da hrabrosti imamo dovoljno“, kazao je.
Za kraj, mladima je poručio da se ugledaju na ljude koje sve prepreke čine samo jačim i guraju ih naprijed. Niko se ne treba podcijeniti, a svako može doći do zvijezda. Uspjeh nije rezervisan nikome, zaključio je košarkaš Denis.
