U samom središtu Tuzle, na mjestu kojim svakodnevno prolaze hiljade ljudi, dvojica umjetnika već decenijama ostaju dio gradske svakodnevice. Njihove skulpture nisu samo spomenici književniku Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću, nego i jedan od najprepoznatljivijih identiteta grada.
“Vidimo se kod Meše i Ismeta”, rečenica je koju Tuzlaci izgovaraju gotovo svakodnevno kada dogovaraju susret u gradu soli. Malo je gradova u Bosni i Hercegovini u kojima su dva umjetnika postala orijentir po kojem ljudi zakazuju kafu, čekaju prijatelje ili objašnjavaju prolaznicima gdje se nalaze. Upravo ta svakodnevna prisutnost govori da kulturni identitet jednog grada ne čine samo njegove zgrade i ulice, nego ljudi čije su riječi, slike i ideje postale dio kolektivnog pamćenja.
Za Tuzlu su Meša Selimović i Ismet Mujezinović mnogo više od velikih imena književnosti i likovne umjetnosti. Selimović je svojim romanima poput “Derviš i smrt” i “Tvrđava”, otvorio univerzalna pitanja o čovjeku, savjesti, pravdi, slobodi i vlasti, dok je Mujezinović, osim bogatog slikarskog opusa, ostavio dubok trag u razvoju kulturnih i obrazovnih institucija. Jedan je od rijetkih slikara, koji je u vrijeme bivše Jugoslavije, naslikao cijelu kolekciju portreta bivšeg komunističkog vođe, te predsjednika tadašnje države Josipa Broza Tita. Njihovo nasljeđe danas nije samo dio historije grada, nego i jedan od njegovih najprepoznatljivijih simbola.
Profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli Mirsad Kunić smatra da je ime Meše Selimovića neraskidivo povezano s Tuzlom, ne samo zbog njegovog porijekla nego i zbog načina na koji se njegovo djelo prenosi novim generacijama.
“Kroz osnovno i srednje obrazovanje, ali i na Univerzitetu, vidi se da učenici i studenti poznaju tu tuzlansku priču koja je bila povod i motiv za nastanak Derviša i smrti. Na taj način ime Meše Selimovića prirodno se veže za Tuzlu i postaje dio njenog kulturnog identiteta”, kaže Kunić.
Kako objašnjava, Selimović je vlastitu porodičnu tragediju pretvorio u univerzalnu književnu priču. Smještajući radnju u osmansko doba, otvorio je pitanja pravde, odgovornosti i odnosa pojedinca prema vlasti, zbog čega Derviš i smrt ostaje jednako razumljiv čitaocima bez obzira na vrijeme i prostor.
“To više nije samo njegova porodična priča. Selimović ju je uzdigao na nivo univerzalne književnosti, pa čitalac bilo gdje u svijetu može u njoj prepoznati vlastito iskustvo”, ističe Kunić.
Upravo u tome, smatra Kunić, leži veličina Selimovićevog djela.
“Ne baviti se, ne pamtiti i ne proučavati Mešu Selimovića nikada nije opcija. Velika književna djela sa svakim novim vremenom otvaraju prostor za nova čitanja i upravo tako potvrđuju svoju izuzetnost”, dodaje on.
Kunić kaže da je Selimović jedan od rijetkih autora koji je bosanskohercegovačku književnost uveo u širi evropski kulturni prostor, zbog čega njegovo djelo i danas ostaje predmet novih interpretacija.
Na taj način, smatra Kunić kultura sjećanja ne nastaje samo u učionicama nego i u javnom prostoru, kroz spomenike, nazive ustanova i mjesta koja svakodnevno podsjećaju građane na ljude koji su obilježili grad.
Umjetnost kao razvoj zajednice
Ako je Meša Selimović identitet Tuzle oblikovao riječima, Ismet Mujezinović ga je gradio bojom, angažmanom kroz institucije, slikom i vrijednostima koje je kroz svoje stvaralaštvo zastupao. Njegov opus najčešće se povezuje sa socijalističkim realizmom, umjetničkim pravcem koji je u poslijeratnom periodu imao važnu ulogu u predstavljanju društvenih promjena. Brojna Mujezinovićeva djela svjedoče o antifašističkoj borbi, solidarnosti i vjeri u društvo zasnovano na jednakosti među ljudima.
Rukovoditeljica Međunarodne galerije portreta Tuzla, Amra Čebić, podsjeća da je njegov povratak u Tuzlu 1953. godine označio početak intenzivnog razvoja kulturnog života grada.
“Povratak Ismeta Mujezinovića u rodni grad donio je mnoge promjene na kulturnom i umjetničkom planu. Oko sebe je okupljao tuzlanske intelektualce, umjetnike i uticajne osobe, sa kojima je pokretao različite inicijative, manifestacije, izložbe i programe od kulturnog, umjetničkog i naučnog značaja za grad”, kaže Čebić.
Podsjeća da je Mujezinović bio jedan od inicijatora osnivanja tadašnje Galerije istaknutih ličnosti, današnje Međunarodne galerije portreta, te predsjednik inicijativnog odbora za osnivanje Univerziteta u Tuzli, ali i čovjek koji je umjetnost smatrao sastavnim dijelom razvoja zajednice.
Njegova povezanost s rodnim gradom, dodaje, najbolje se ogleda u odluci da Tuzli ostavi svoju kuću i atelje kako bi taj prostor nastavio živjeti kroz umjetnost.
“To nije bio nimalo sebičan čin, nego iskrena namjera da prostor ateljea funkcioniše kao kuća kulture, druženja, kreativnosti i stvaralaštva”, ističe Čebić.
“Ne znam ja živjeti u velikom gradu. Ja sam ovdje rođen, gdje god pošao, vraćam se u Tuzlu”, Mujezinovićeva je davno izgovorena rečenica.
Čebić smatra da upravo ova Mujezinovićeva rečenica najbolje objašnjava zbog čega je svoju kuću i atelje ostavio gradu. Kako kaže, iz te snažne povezanosti s rodnim gradom proizašla je želja da taj prostor i nakon njegove smrti ostane mjesto susreta umjetnosti, kreativnosti i zajednice.
Danas taj prostor nije samo muzejska postavka nego mjesto izložbi, promocija knjiga, radionica i koncerata, nastavljajući upravo onu ulogu koju mu je Mujezinović namijenio.
Da umjetnost za Ismeta Mujezinovića nikada nije bila samo lični stvaralački čin, potvrđuje i njegov životni put. U različitim sredinama učestvovao je u osnivanju kulturnih institucija, a po povratku u Tuzlu nastavio je ulagati u razvoj grada kojem se uvijek vraćao.
Potencijal grada
Njegov sin Ismar Mujezinović kaže da je oca kroz cijeli život vodila ista ideja.
“Ismetu je bila najvažnija promocija i afirmacija sredine gdje je živio i bio aktivan”, kazao je Ismar Mujezinović.
Upravo iz potrebe da taj trag ostane vidljiv, Ismar Mujezinović nastavio je rad na očuvanju očevog nasljeđa. Napisao je biografsku knjigu “Ismet Mujezinović – portret sa spomenicom”, učestvovao u pripremama i izdavanju monografije crteža i snimio dokumentarni film “Ismet Mujezinović – atelje”, nastojeći da različiti aspekti umjetnikovog života i rada ostanu dostupni budućim generacijama.
Prema njegovim riječima, očev doprinos nije se ogledao samo u slikama, nego i u odnosu prema zajednici. Ismet Mujezinović pomagao je mladim umjetnicima da pronađu prve prilike za rad, učestvovao u osnivanju kulturnih ustanova i Galeriji portreta poklonio slike, više od hiljadu crteža te prava za objavljivanje dijela svog opusa.
Govoreći o očevom nasljeđu, smatra da upravo umjetnička djela ostaju njegov najtrajniji trag.
“To su svakako slike i crteži, jer su njegovim imenom potpisani. Ostalo se zaboravlja, a često i namjerno briše”, dodaje Ismar.
Nastojanje da očuva očev trag, Ismar Mujezinović vidi kao dio šire odgovornosti prema kulturi.
“Po meni je najbitnije da se svaki rad za kulturu i umjetnost promovira i podrži. Da u galerijama budu izloženi, bez predrasuda“, zaključuje Ismar Mujezinović.
Da kulturna baština može biti i razvojni potencijal grada smatra bivši, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, koji podsjeća da je očuvanje naslijeđa Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića bilo dio šire strategije razvoja.
“Dok sam bio gradonačelnik postavili smo formulu razvoja grada, kulturno naslijeđe, prirodno naslijeđe i ljudi. Sve što smo radili bilo je u skladu s tom strategijom”, kazao je Imamović.
Zbog takvog pristupa, kaže, razvijane su ustanove poput “Ateljea Ismet Mujezinović”, “Doma književnosti” i “Kuće bosanskog jezika”, s ciljem da kulturno naslijeđe ne ostane zatvoreno u prošlosti, nego da bude dio savremenog života grada.
Za njega kulturna baština nije statična kategorija, nego prostor koji treba stalno obogaćivati novim sadržajima kako bi ostao blizak novim generacijama.
Govoreći o budućnosti kulturnog nasljeđa, Jasmin Imamović podsjeća da mnogi evropski gradovi svoju međunarodnu prepoznatljivost grade upravo na velikanima koji su u njima živjeli i stvarali.
Pitanje očuvanja naslijeđa Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića zato nije samo pitanje kulture. To je pitanje načina na koji jedan grad razumije sebe i predstavlja se drugima.
“Njegovanje, očuvanje i promocija naslijeđa Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića neprocjenjivo su važni za imidž Tuzle. Prema njihovom naslijeđu trebamo se odnositi kao prema najvećim dragocjenostima grada”, kazao je Imamović.
Ismet Mujezinović rođen je u Tuzli 1907. godine. Završio likovnu akademiju u Zagrebu a po njenom završetku boravi u Francuskoj i pohađa kurs historije umjetnosti na Sorboni. Od trenutka kada je ušao u umjetnički život pa do kraja njegovog života smijenila su se tri različita razdoblja naše novije historije kojima odgovaraju tri jasna perioda i opusa Ismeta Mujezinovića: prvi – koji traje od prve samostalne izložbe 1926. godine do 1941. pun promjena, sazrijevanja, djelovanja na više područja, period humanističkog i ideološkog opredjeljenja i najzad, sjajnog kolorističkog procvata koji se završava 1941. godine, izbijanjem rata; zatim ratni, koji traje četiri godine. I treći, poslijeratni, period velikih poduhvata, ciklusa, široke društvene afirmacije, period plodnih godina rada.
Mehmed Meša Selimović bio je bosanskohercegovački književnik rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu. Potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna Filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.
Godine 1989., Velika gimnazija u Tuzli je preimenovana u Gimnaziju “Meša Selimović” kako bi se odala počast bivšem učeniku i profesoru ove gimnazije, ali i velikom književniku.
Dok god njihove knjige budu otvarale nova pitanja, njihove slike okupljale ljude, a ustanove koje su stvarali živjele kroz nove generacije umjetnika i čitalaca, kulturni identitet Tuzle neće biti samo uspomena na prošlost. Bit će priča koja se svakodnevno ispisuje gdje se ljudi i danas sastaju, čekaju jedni druge i, sasvim prirodno, kažu: “Vidimo se kod Meše i Ismeta.”
