Tamo, iza stambenih blokova koji su nekoć zaklanjali inauguralnu iteraciju Festivala 1994. godine od snajperista Vojske Republike Srpske, smjestili smo se za posebnu pretprojekciju još uvijek nedovršenog dokumentarca Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.
Već sam negdje čula ovu priču. Pročitala sam je desetak puta. Ali, dok sam slušala priču o Maršu smrti Ahmeda Ustića nije bilo moguće da zaustavim neobičnu paralizu koju sam osjetila dok sam prvi put čitala izvještaj o užasnom šestodnevnom putovanju ovog mladića na trasi za opstanak.
Moglo bi se pomisliti da umjetnost i poslijeratne rane nisu toliko povezane. Aida Šehović, bosanskohercegovačka umjetnica sa sjedištem u New York-u, tvrdi drugačije. Ona tome svjedoči posljednjih 15 godina – dokazala je da umjetnost može pomoći oporavku nakon sukoba.
Priča je mogla početi ovako: Imam jedno dijete, sina. Zjenicu oka moga. Sav moj ponos i dika je on. Priča je mogla početi i ovako: Živimo našu bajku, a naše dvoje djece juri svoje snove. Život je lijep, ugodan. On ima posao, a ja se brinem o djeci i kući. Mi smo sretni. Čak je moglo biti i ovako: Imam majku i sestru. Nerazdvojne smo. Satima možemo kafenisati.
Tokom protekle decenije, nezaposlenost među mladima na Zapadnom Balkanu bila je stalna tema. Mladi ljudi iz Albanije, Bosne i Hercegovine i Kosova masovno napuštaju Balkan u potrazi za boljim poslom i šansom za kvalitetniji život.
Problemi pasa lutalica u Bosni i Hercegovini (BiH), iako je situacija bolja nego ranijih godina, trebaju biti riješeni sistemski i humano u skladu sa Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja. Da bi to bilo moguće, neophodno je osigurati resurse jer najčešće sredstva kojima raspolažu lokalne organizacije su nedovoljna.