Mjesta bivših logora i zatočeničkih centara u Bosni i Hercegovini iz perioda 1992–1995. godine, u kojima su bili zatvarani, mučeni i ubijani civili svih etničkih pripadnosti, danas su često bez ikakvih obilježja sjećanja ili su samo djelimično prepoznata.
U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji memorijal za preživjele ratnog seksualnog nasilja usprkos važnosti njegovog postojanja – priznanje patnje, hrabrosti i dostojanstva, ali i simbola sjećanja na pretrpljeno zlo.
Jedan od oblika memorijalizacije je podizanje spomenika i spomen-obilježja. Primarna uloga im je informiranje i obrazovanje ljudi o kršenju ljudskih prava.
Gotovo tri decenije poslije sukoba koji su odnijeli hiljade i hiljade života i duboko oblikovali one koji su uspjeli preživjeti, još uvijek ostaje otvoreno pitanje u državama Zapadnog Balkana: kako se glasovi, iskustva i potrebe onih koji su najviše pogođeni mogu staviti u središte politike i društvenog djelovanja.