Nekadašnji sinonim za rudnik željezne rude – Omarska nakon 1992. godine postao je sinonim za najozloglašenije logore u kojem su mučeni i ubijani većinom Bošnjaci i Hrvati iz i okoline Prijedora.
Poslije 34 godine od raspuštanja logora u Omarskoj ne postoji spomenik ili spomen-obilježje kao jedan od načina memorijalizacije a preživjeli i stručnjaci za tranzicijsku pravdu navode kao razlog višegodišnje manipulacije oko narativa svih političkih strana koje se pojavljuju i djeluju na tom području.
„Izostanak spomenika ne briše sjećanje na logor i žrtve logora. To izostajanje se pretvara u tihi, potisnuti bunt i boli, i umjesto da spomen-obilježje bude temelj za učenje o prošlosti, ono postaje stalni izvor društvenih tenzija“, kazao je Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedora, koji je kao maloljetnik preživio strahote logora Omarska i njegove ‘Bijele kuće’.
Na pokušajima obilježavanja logora Omarska radi se godinama, od kada su se bivše logorašice i logoraši počeli vraćati u svoje prijeratne domove. Najbliže rješenju, kako je pojasnio Duratović, bili su prije više od 20 godina ali i tada su zaustavljeni od strane lokalne politike i pojedinih bivših logoraša koji nisu bili zadovoljni idejnim rješenjem budućeg memorijalnog centra. Prostor logora Omarska je bio u vlasništvu kompanije „Arcelor Mital“. Nedavnom promjenom vlasnika, dodaje Duratović, da su još dalje od memorijalnog spomen-obilježja nego što su bili 2005. godine. Usprkos tome, kroz samostalne inicijative Udruženja logoraša, uspjeli su postaviti spomen ploče.
„U logoru Omarska, na njegovom najozloglašenijem zatočeničkom objektu zvanom ‘Bijela kuća’ mi smo 2017.godine postavili dvije spomen ploče. Jedna spomen ploča sa prigodnim tekstom je, u ime bivših logorašica i logoraša logora Omarska, a druga spomen-ploča je od Prijedorčana srpske nacionalnosti koji danas žive i rade u Beogradu. I mislim da je to jedini zatočenički objekat u BiH koji je obilježen na takav način“, kazao je Duratović.
U krugu kompleksa rudnika Omarska nastao je logor u maju 1992. godine, nakon što su srpske snage preuzele vlasti u Prijedoru. Zatočenici su bili muškarci i oko 40-tak žena, a koji su držani uglavnom u tri različite zgrade: upravnoj gdje su vršena saslušanja i gdje je bila zatvorena većina žena, u garaži ili hangaru, u „Bijeloj kući“ – maloj zgradi gdje su vršena okrutna premlaćivanja, te na cementiranom dvorišnom prostoru između zgrada, poznatom kao pista. Postojala je još jedna manja zgrada, poznata kao „crvena kuća“ u koju su zatvorenici odvođeni ali uglavnom niko se nije vratio živ.
Prema svjedočenjima preživjelih, uvjeti u logoru Omarska su bili surovi. Zatočenici i zatočenice su držane u skučenom prostoru s malo ili bez ikakve mogućnosti održavanja higijene. Izgladnjivani su, ili uglavnom hranjeni jednom na dan, i to obrocima koji su ih jedva održavali na životu. Malo vode koju su dobijali je obično bila nečista. Nisu mijenjali odjeću, niti su imali kreveta. Nisu dobijali nikakvu medicinsku njegu. Premlaćivanja su bila uobičajna. Koristili su različite predmete za premlaćivanje, uključujući drvene palice, metalne šipke i alate, debele industrijske kablove, kundake pušaka i noževe. Osim premlaćivanja, mučenja, silovanja i seksualnog zlostavljanja, ponižavanja, vršena su višestruka ubojstva i provođenje posebne vrste terora.
Omarska nije bio jedini logor u Prijedoru. Drugi stravičan logor bio je Keraterm, osnovan na mjestu prijeratne tvornice keramike. Prema svjedočenjima, u samo jednoj noći u Keratermu je streljano više od 190 ljudi. Pet kilometara južno od Kozarca, nalazi se malo selo Trnopolje, koje je 1991. godine brojalo oko 5.000 stanovnika, većinom bošnjačke nacionalnosti. To malo selo, postaje 1992. godine jedan od najdugovječnijih prijedorskih logora, kroz koji je prošlo oko 5 – 6.000 hiljada ljudi dok nije zatvoren u decembru. Brojni logoraši nakon raspuštanje logora Omarska i Keraterm, dovođeni su tu. Slika mršavog Fikreta Alića iz augusta 1992. objavljena na naslovnici časopisa Time upozorila je svijet što se događa, na mjestima koja su do tada u svijetu nazivana prihvatnim centrima.
Novinari Ed Vulliamya, Penny Marshall i Ian Williams otkrili su 06. augusta 1992. godine svijetu postojanje logora za nesrpske civile u okolini Prijedora. Šokantne slike iznurenih zatočenika u samo nekoliko dana obišle su cijeli svijet i uzdrmale savjest čovječanstva. Ubrzo nakon toga Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN-a) osnovalo je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Zločini počinjeni u Prijedoru procesuirani su u MKSJ, kao i u Sudu Bosne i Hercegovine, kojem je ustupljen i predmet protiv Željka Mejakića, Momčila Grubana, Dušana Fuštara i Duška Kneževića na daljnje procesuiranje sukladno MKSJ procedurama.
Pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine Mejakić kao rukovodilac obezbjeđenja logora „Omarska“ osuđen je na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu zatvora, Gruban kao vođa jedne od tri smjene straže logora „Omarska“ na sedam godina zatvora, Knežević koji nije imao službeni položaj ni u Omarskoj ni u Keratermu na 31 godinu zatvora, dok je Fuštar, zapovjednik smjene straža u logoru Keraterm, sklopio sporazum o priznanju krivice i osuđen je na devet godina zatvora.
Prema istraživanju Centra za postkonfliktna istraživanja i Memorijalnog centra Srebrenica iz septembra 2021. godine, MKSJ i Sud Bosne i Hercegovine osudili su više od 40 osoba na više od 600 godina zatvora za zločine počinjene u i oko Prijedora.
Usprkos postojanju presuda, oni koji su preživjeli zločine počinjene u Prijedoru, uskraćeni su za proces iscjeljenja jer izostanak spomen obilježja, ili postojanja memorijalnog centra ne bi bio samo proces okrenut ka prošlosti, već upravo suprotno, ka sadašnjosti i izgradnji povjerenja i budućnosti s ciljem sprječavanja ponavljanja zločina.
I dok negiranja postojanja logora i zabrane postavljanja spomen obilježja predstavljaju sekundarnu traumatizaciju i direktno pogađaju dostojanstvo preživjelih i njihovih porodica, prepoznavanje ratnih zločina i masovnog kršenja ljudskih prava neophodno je za vraćanje dostojanstva preživjelima. Kako bi procesi memorijalizacije imali pozitivan ishod, jako je važno javno prepoznavanje zločina od strane nadležnih institucija i njihove odgovornosti u tome procesu. Ako okruženje negira ono što je osoba preživjela, to stvara osjećaj odbačenosti od zajednice u kojoj preživjeli žive.
„Zabrana obilježavanja mjesta stradanja onemogućava zatvaranje bolnog poglavlja, ostavljajući traumu ‘otvorenom’. Negiranjem zločina šalje se signal da su ideologije koje su dovele do logora i dalje prisutne. To kod preživjelih izaziva opravdan strah da bi se istorija mogla ponoviti, što otežava reintegraciju i slobodan život u zajednici“, kazao je Duratović.
Dodao je da djeca i unuci preživjelih odrastaju u atmosferi gdje je njihova porodična istorija ‘zabranjena’ ili ‘sporna’ što doprinosi razvoju transgeneracijske traume. „Zabranama postavljanja obilježja i spomenika šalje se i poruka da zakoni i lokalna vlast ne štite sve građane jednako. To stvara duboki jaz između žrtava i institucija, čineći procese pomirenja i izgradnje povjerenja gotovo nemogućim“, smatra Duratović.
Komemoracije kao ‘živa arhiva’
Iako emocionalno iscrpljujuće, za bivše logoraše, njihove porodice, kao i porodice stradalih, uloga komemoracije nezamjenjiva je u procesu suočavanja s prošlošću, jer predstavlja čin društvenog priznanja njihove boli. Tada, barem na jedan dan ‘privatna’ trauma prestaje biti lični teret i postaje dio šireg društvenog narativa.
„Komemoracije na autentičnim lokacijama bivših logora služe i kao ‘živa arhiva’ jer čuvaju činjenice od zaborava ili potencijalnih revizija istorije. Direktno suočavanje s činjenicama kroz svjedočenja preživjelih šalje najsnažniju poruku mlađim generacijama o važnosti očuvanja ljudskih prava i mira“, ističe Duratović o važnosti komemoracija na mjestima stradanja.
Po svojoj prirodi logori su bili mjesta dehumanizacije, koja su funkcionisala na način kojim se smišljeno uništavaju um, tijelo i duh zarobljenih.
„Komemoracije simbolički vraćaju dostojanstvo onima koji su tamo bili svedeni na brojeve, potvrđujući njihovu ljudskost i identitet. Bez obilježavanja stradanja, procesi izgradnje povjerenja i suživota ostaju na krhkim temeljima, jer istinsko pomirenje rijetko može postojati tamo gdje se trauma prećutkuje a zločini negiraju“, poručuje Duratović.
Kako bi društvo moglo preći iz stanja konflikta, u društvo koje je zasnovano na vladavini prava, ključno je institucionalno preuzimanje odgovornosti i za memorijalizaciju. Kada su procesi memorijalizacije isključivo ‘na leđima’ preživjelih, pojedinačnih inicijativa i naporima civilnog društva, ona se tretiraju kao sjećanja jedne grupe, umjesto kao kolektivno sjećanje. Koristeći sudske presude i arhivsku građu kao temelje, institucije trebaju stvoriti okvir za zvaničnu kulturu sjećanja koja neće biti podložna različitim interpretacijama i istorijskom revizionizmu.
„Kada država ili lokalna samouprava podignu spomenik ili izgradi memorijalne centre, oni poručuju da je patnja žrtava nesporna činjenica za tu zajednicu. Taj čin oslobađa preživjele iz situacije u kojoj moraju stalno dokazivati sopstvenu traumu. Učešće institucija u memorijalizaciji daje žrtvama osjećaj zaštićenosti i prihvaćenosti te priznanja njihovog stradanja, a pokazuje i da su ljudska prava iznad dnevne politike“, poručuje Duratović.
I iz Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, ističu da je sudjelovanje javnih institucija i ustanova u memorijalizaciji i pamćenju nužni preduslov institucionalizacije istine i pravde u Bosni i Hercegovini, na čemu Savez insistira već tri decenije.
„Ta institucionalizacija (podruštvljavanje) je nužni preduslov za izgradnju kvalitetne, istinski demokratske države za sve pojedince koji je osjećaju svojom jedinom domovinom. Institucionalizacija kroz Zakon o zaštiti žrtava ratne torture bi donijela konkretne smjernice djelovanja (strateškog i operativnog) i u smislu formiranja memorijalnih centara“, poručuje profesor Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine.
Prema njegovim riječima, već samim nepostojanjem adekvatnog Zakona o žrtvama ratne torture, iskustva preživjelih logoraša su značajno umanjenja. Naveo je: „Postojećim Zakonima o civilnim žrtvama rata na području cijele naše države (F BiH, RS, Brčko distrikt BiH) ova populacija se ne prepoznaje i u 95 posto poslijeratnom broju ne ostvaruju apsolutno nikakva prava niti status žrtve.“
Savez logoraša u BiH apsolutno stoji na stanovištu da memorijalizacija i pamćenje moraju počivati na istini i stručno provjerenim i dokazanim činjenicama, pogotovo dokazanim u dugotrajnim postupcima od strane međunarodno priznatih i poznatih institucija kao što je Haški tribunal. „U svim tim i takvim postupcima, isti ovi logoraši su dali najveći doprinos u dokazivanju istine i pravde koliko je ona dostižna na ovom svijetu. Zauzvrat, nisu nikada dobili adekvatan zakon iako do današnjeg dana značajno doprinose državi i istini i pravdi čak i od Sydneya (Australija) do Arizone i Chatanooge (USA)“,ističe Omerović.
Memorijali u funkciji cementiranja podjela, a ne izgradnje zdrave kulture sjećanja
Kao što je izgradnja trajnog memorijalnog centra na prostoru logora Omarska obustavljena, situacija i raspoloženje opštinskih vlasti Prijedora je takva da, iako službeno nije odbijena, nikada nije ni izdata suglasnost za postavljanje spomenika za 102 ubijene djece Prijedora.
Edin Ramulić, aktivista u Centru za mlade Kvart i inicijativi Jer me se tiče, smatra da u odnosu na ostala mjesta stradanja tokom ratnih devedesetih i nemogućnosti postavljanja spomen obilježja, po pitanju memorijalizacije u Prijedoru stvari su puno bolje nego igdje u regionu.
„Taoci smo sindroma pobjedničke strane koja svojata osvojeni odnosno odbranjeni prostor u ratu. Tako bivši zatočenici Srbi ne mogu postaviti spomen ploču u logoru Čelebić kod Konjica ili na Silos kod Tarčina, zatočenici Hrvati ne mogu postaviti ploču na Muzej Bitke na Neretvi u Jablanici ili na stadion Iskra u Bugojnu, zatočenici Bošnjaci ne mogu ni prići logoru Heliodrom ili postaviti spomen ploču u logor Manjača. Zapravo su po tom pitanju memorijalizacije u Prijedoru stvari puno bolje nego igdje drugo u regionu, jedino u Prijedoru sva tri logora imaju neko obilježje iako sadašnje vlasti baštine tradiciju onih koji su otvarali te logore“, poručuje Ramulić.
Kada je riječ o spomeniku ubijenoj djeci, ranije je postojao napredak u procesu pregovaranja, ali je sadašnji gradonačelnik Prijedora to zaustavio: „Pozitivno je to da se nikada niti jedan zvaničnik u Prijedoru nije izjasnio protiv spomenika ubijenoj djeci, nego su odlučili da ne izdaju odobrenje. I u tome su najveću pomoć imali od političara iz takozvanih probosanskih stranaka. Budimo načisto, niko ne želi takve spomenike, spomenike oslobođene nacije, vjere i politike. Memorijali u ovoj zemlji su u funkciji cementiranja podjela i raspirivanja mržnje a ne radi pijeteta prema žrtvama i izgradnje zdrave kulture sjećanja“, smatra Ramulić.
Mladi kao zaseban nadnacionalni narativ
I dok su prema njemu, komemoracije u Prijedoru zatvorene unutar sopstvenih etničkih grupa, mladi u “KVARTU“ u radu sa mladima djeluju kao ‘nadnacionalni narativ’.
„Postoje tri odvojena narativa, nacionalni srpski iza kojeg stoje vlasti, budžet, crkva, te nacionalni bošnjački i u manjoj mjeri i hrvatski narativ, iza kojih stoje vjerske zajednice, lokalna udruženja a veoma često i lokalni političari. Svi ti narativi imaju svoje vidljive forme u javnom prostoru, spomenike, komemoracije i manifestacije zatvorene unutar sopstvene etničke grupe. Jedni drugima ne smetaju i ne iskazuju potrebu da vode bilo kakav dijalog o prošlosti. Mi smo se tu pojavili kao jedan zaseban nadnacionalni narativ u kojem nastojimo da kreiramo događaje, komemoracije i debate na način da oni budu dostupni i otvoreni za sve identitete, ali uz strogo vođenje računa da ne pravimo bilo kakve kompromise nego se strogo držimo i utvrđenih činjenica ali i opštih ljudskih vrijednosti“, ističe Ramulić.
Bez obzira na male organizacijske kapacitete, Dan bijelih traka je već godinama glavni događaj koji se može vezati uz Prijedor, kao što je 11. jul za Srebrenicu.
„A na potpuno drugačijim postulatima pristupamo i organizaciji i komemoraciji ubijenoj djeci koja se na taj dan odvija, od svega drugog što se dešava u BiH kada su u pitanju komemoracije. Naša glavna parola je Budimo ljudi i u našem slučaju se to pokazalo kao dobar recept da Dan bijelih traka pripada svima, odnosno ne pripada samo jednom nacionalnom narativu. A i Noć u Trnopolju je jedinstvena komemoracija, namjera nam je bila da stvorimo alternativu postojećim strogo nacionalno definisanim komemoracijama. Na autentičnom prostoru bivšeg logora stvorili smo prostor žive debate o ljudskim pravima, uz promocije knjiga, prikazivanje filmova, foto izložbe, recitale do duboko u noć“, pojašnjava Ramulić.
Iako mladi ljudi koji su povezani sa Centrom za mlade „KVART“ aktivno učestvuju u organizaciji Dana bijelih traka, tako što sudjeluju u pripremi materijala, bijelih traka, redare, osmišljavaju umjetničke instalacije, broj mladih koji posjećuje komemorativne prakse je ipak simboličan.
„Noć u Trnopolju je svojim sadržajem fokusiran na mlade, a dodatno učešće mladih osiguramo tako što Noć uvrstimo kao dio programa jednog od kampova za mlade koje organizuje “KVART“, a ponekad ga u svoj program uvrste i druge organizacije poput Most mira ili udruženje Sedra iz Holandije. Ipak ne možemo govoriti o nekom značajnom broju mladih ljudi koji su na bilo koji način povezani sa komemorativnim praksama. Najveći broj mladih ljudi iz Prijedora, ili koji dolaze ljeti u Prijedor iz dijaspore, ne pokazuju bilo kakav interes za komemorativnim praksama“, smatra Ramulić.
Ono što je mladima iz različitih zajednica ipak zajedničko, prema Ramuliću, jeste nezainteresovanost za procese komemoracije u Prijedoru, bilo da dolaze iz porodica koje imaju civilne žrtve rata u porodici ili pripadnike vojski koje su ratovale.
„Poznajem neke mlade iz Prijedora koji nisu propustili niti jednu utakmicu nogometne reprezentacije a da nisu bili niti na jednoj komemoraciji koja je posvećena njihovom ubijenom ocu. I ne samo mladi, postoji to neko skoro pravilo da na komemoracijama dolazi manje ljudi nego što je bilo žrtava na tom mjestu koje se komemorira. Iako djeluje velik broj od oko 300 do 400 ljudi koji se okupe svake godine u logoru Keraterm i Omarska, to je manje nego što je u tim logorima ubijeno ili nestalo ljudi. Većina bivših logoraša ne dolazi na te komemoracije, kako da očekujemo da mladima te komemoracije budu važnije“, naveo je Ramulić.
Itekako je svjestan važnosti ovakvih inicijativa za očuvanje sjećanja u zajednici, naročito među mlađim generacijama, koje kroz formalno obrazovanje ne dobijaju dovoljno ili uopšte, već se oslanjanju na porodične narative, koji nisu izuzeti od nacionalističkih poruka koje prevladavaju u javnom prostoru, te tako ne dopuštaju empatiju prema stradanjima pripadnika drugih identiteta.
„Bez obzira koliko nacionalni narativi imaju veći domet kod mladih ljudi, ipak pojava inicijativa poput ovih naših u javnom prostoru mogu kod mladih ljudi izazvati zdravo preispitivanje onoga što im se svakodnevno plasira putem spomenika, medija i različitih manifestacija koje kreiraju vlasti i njima bliska udruženja proistekla iz rata“, ističe Ramulić.
Za razvoj empatije, Mirsad Duratović pak smatra da su za mlađe generacije koje nisu direktno preživjele sukob, postojanje obilježenih mjesta stradanja ključna za razvoj empatije prema ‘drugoj strani’.
„Bez njih, djeca uče o sukobima isključivo kroz često pristrasne udžbenike ili kućne priče. Tek kada zajednica prihvati pravo svake žrtve na sjećanje, može se graditi stabilna i zajednička budućnost“, poručuje Duratović i dodaje da iskreno pomirenje zahtijeva hrabrost da se pogleda u prošlost, označi bolno mjesto i kaže: ‘Ovdje se dogodilo zlo koje se ne smije ponoviti.’
Uloga obrazovnih institucija u memorijalizaciji ratnih zločina
Kada govorimo o zastupljenosti tema logora i mjesta stradanja u obrazovnim institucijama Bosne i Hercegovine, Jasmin Medić, doktor historijskih nauka i naučni suradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, ističe da dosta toga zavisi od pojedinačnih inicijativa i politike.
„Ako govorimo o osnovnom i srednjem obrazovanju, u priručnicima za Historiju u Kantonu Sarajevu je ta tema uvedena, najprije zahvaljujući spremnosti nas koji smo na tome radili, smatrajući to pitanje neizostavnim za razumijevanje zbivanja u Bosni i Hercegovini u toku počinjene agresije. Mogu reći da nikada nije dovoljno s obzirom na to šta je sve počinjeno, ali jeste sasvim dovoljno da probudi interes za daljnja istraživanja kod onih učenika koje takve teme interesuju. Drugi kantoni imaju svoju „obrazovnu politiku“, a u entitetu Republika Srpska je na djelu politički obojen, nacionalistički pristup, tumačenja tih zbivanja“, ističe Medić.
Kako nam dalje govori, pitanje je i koliko nastavnici iskazuju zainteresovanost da studente adekvatno upute da se bave pitanjima logora i drugih ratnih zločina. Jasmin, je kao student Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za historiju imao podršku profesora da se bavi tim temama i na masteru i na doktorskom studiju. Iz njegove perspektive, mlađe generacije studenata i studentica sa različitih fakulteta su sve više zainteresovane da se bave periodom agresije na Bosnu i Hercegovinu i njenim posljedicama, ali je i dalje jako važno kako im te teme približiti.
„Iznošenje šturih činjenica, opterećivanje brojkama i datumima pokazalo se kao neefikasan način. S druge strane, obilazak mjesta počinjenih zločina, interdisciplinarni pristup, razgovor sa preživjelim svjedocima zločina je nešto što ipak daje značajne rezultate. Nerijetko se dešava da oni koji su obilazili mjesta zločina, imali na njima čas historije ili razgovarali sa svjedocima, žele da se stručno bave istraživanjem ratnih zločina. Tako da mogu da kažem da su u edukaciji mnogi pojedinci dali značajan doprinos“, pojašnjava Medić.
U kontekstu različitih narativa koji postoje u javnom i političkom diskursu, za mlađe generacije koje se žele baviti temom ratnih zločina i memorijalizacije, važno je da imaju pristup provjerenim činjenicama.
„Svakome preporučujem da najprije krene sa presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno Haaškim tribunalom. Presude su osnova jer od njih mogu da dođu do autentičnih dokumenata koje su arhivirane u bazi Tribunala, izjava svjedoka ili da stupe u kontakt sa onima koji su svjedočili. Haaški tribunal je, bez obzira na neke propuste, „trn u oku“ svakome ko relativizira ili negira genocid ili druge zločine. Nije bez razloga što Tribunal ad hoc odbacuju oni koji žele da nametnu nacionalistički narativ. Odbacivanje onoga što je dokazano u Haagu je ujedno i strah od istine i strah od suočavanja s prošlošću“, ističe Medić.
Sa druge strane, onih koji negiraju ili relativiziraju, pa čak i slave zločine će uvijek biti.
„Mlad čovjek u Prijedoru nema ništa drugo da vidi i čuje osim da su za slobodu ginuli neki srpski vojnici i tu se priča završava. Kao što i mladi Sarajlija može hodati po cijelom Sarajevu i neće naći ništa o Kazanima, Dobrovoljačkoj, Viktoru Bubnju. Nema tu nikakvog rizika, stvari su se već desile nepovratno. Mlad čovjek iz Prijedora tek 31.maja može doći do informacije da su tu i neka djeca ubijena a 30. augusta da se neki ljudi u Prijedoru još vode kao nestale osobe. Pitanje je dana kada će se i to prestati organizovati, međunarodni Dan nestalih osoba prošle godine nije ni obilježen“, ističe Ramulić.
Doktor historijskih nauka Medić smatra da je važno obratiti pažnju koliko je utjecaj onih koji negiraju ili relativiziraju zločine, jer mnogi od njih nikada nisu imali hrabrosti pred sudovima braniti one koje veličaju: „Mislim da je važno znati kad je trenutak da se reaguje na tako nešto, a kada ne. Sljedeća stvar, mi imamo Zakon koji zabranjuje negiranje pa je neophodno konstantno vršiti pritisak na Tužilaštvo da podigne optužnice i izvede pred sud te osobe“, poručuje Medić.
Pristupi očuvanjima sjećanja u zajednici
Suprotstavljeni pogledi na ulogu memorijala i institucija u Prijedoru zapravo ne proizlaze iz neslaganja o važnosti sjećanja, već iz dubokog nepovjerenja u načine na koje se ono danas oblikuje.
Dok za preživjele poput Mirsada Duratovića memorijalni centar predstavlja minimum priznanja, dostojanstva i trajnog čuvanja istine, za Edina Ramulića iskustvo dosadašnjih praksi pokazuje da institucionalizacija sjećanja često završava u njegovoj instrumentalizaciji – zatvorenoj, etnički obilježenoj i politički opterećenoj.
U tom raskoraku otvara se ključno pitanje: nije li problem manje u samim memorijalima, a više u kontekstu u kojem nastaju. U društvu u kojem ne postoji zajednički okvir za priznanje činjenica, svaki pokušaj memorijalizacije rizikuje da postane još jedan paralelni narativ, umjesto prostor susreta. Tako memorijali mogu, kako upozorava Ramulić, „cementirati podjele“, dok njihov izostanak, prema Duratoviću, ostavlja „stalni izvor društvenih tenzija i bola“.
Između ta dva pola, prostor za budućnost možda leži upravo u modelima koji insistiraju na provjerenim činjenicama, otvorenosti i uključivanju različitih zajednica, onima koji memorijalizaciju ne vide kao završetak priče, već kao početak dijaloga.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
