Snažni stihovi uklesani na spomen-obilježju Kapija, gdje je, na Dan mladosti, 25. maja 1995. godine, počinjen masakr nad tuzlanskom mladosti.
Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire da bi se živjelo
– Mak Dizdar
Ubijena je 71 osoba, a 175 ih je ranjeno. „Proučite Fatihu i pomolite se, pamtite i opominjite“, poručuju građani Tuzle, preko spomen obilježja Kapija, na kojem su ispisana imena ubijenih.
U neposrednoj blizini nalazi se Memorijalni centar Kapija. U njemu se nalaze lični predmeti ubijenih kao vječiti znak sjećanja, a moguće je pogledati dokumentarne filmove o zločinu i dobiti sve informacije o tome šta se desilo tog kobnog 25. maja. Ono što nije moguće saznati jeste kada će i da li će presuđeni ratni zločinac Novak Đukić, koji se nalazi u Srbiji, izdržati kaznu, odnosno, da li će porodice ubijenih ikada dočekati pravdu.
Admir Ikinić i njegovo društvo šetali su korzom, kao i drugi mladi, tog četvrtka, 25. maja 1995. godine. Krenuli su prema centru. U 20:55 sati, pala je granata. Nakon eksplozije, Ikinić opisuje da je bio gusti dim, miris baruta, zvonjava u ušima, tijela ubijenih…
„Zapinjao sam za ljude koji su poginuli. Tražio sam zaklon, ali nisam ga mogao naći“, kazao je Ikinić, pojasnivši da su tu noć s njim bili Alen Hidanović i Ago Hadžić, koji su na licu mjesta bili mrtvi i Nešo Mahović, koji je preminuo od posljedica ranjavanja nešto kasnije.
Ikinić je operisan rano ujutro, potom evakuisan na liječenje u Zagreb. Fizičke povrede zarasle su sa godinama, psihološke nisu. “Dobio sam dva PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj) i bio sam hospitaliziran zbog toga. Psihološke podrške nije bilo nikakve”, naveo je Ikinić.
Šemsudin Alagić toga dana bio je na vojnom položaju na Majevici. Kada mu je rečeno da nazove kući i provjeri gdje mu je sin, odmahnuo je rukom i rekao da nije na korzu i nema šta provjeravati. Kada se vratio kući zatekao je puno ljudi i onda je shvatio – njegov sin Enko, 17-godišnji reprezentativac Bosne i Hercegovine u stonom tenisu koji je trebao u julu te godine nastupati na Evropskom prvenstvu u Den Hague (Nizozemka), bio je među ubijenima.
“Žena mi se dugo, dugo nije oporavila”, navodi Alagić tihim glasom, dodajući „čovjek misli da će biti lakše s vremenom. Ali kako ide u godine, sve je teže i teže”.
I Dini Kalesiću, novinaru i uredniku, tada je ubijen sin Sandro, koji je imao dvije i pol godine i najmlađa je žrtva zločina na Kapiji. Ubijen je dok ga je otac držao u naručju u samom središtu grada. „Prošao sam sva ratišta oko Tuzle i iziđem u grad…“, navodi Kalesić, dodajući da to sebi pripisuje kao veliku grešku.
Drugom sinu koji je rođen nakon rata, Kalesić pokazuje fotografije i snimke zločina na Kapiji, jer ne želi kod njega stvoriti kontraefekat da nekoga treba mrziti. Kad mu kaže da je izgubio brata, on poljubi svaki put sliku. Jedini put za naprijed, prema Kalesiću, je bez mržnje ali s činjenicama.
„Sve tri strane moraju da priznaju vlastite zločine. Bilo ih je na sve strane“, dodaje Kalesić.
Uz spomen obilježje i predmeti koji sjećaju na ubijene
Na samom mjestu gdje je pala granata danas stoji spomen-obilježje. Kamena skulptura s imenima svih 71 žrtve izgrađena je neposredno nakon rata, na inicijativu Udruženja građana 25. maj i Grada Tuzle.
Alagić smatra da je Grad Tuzla uradio ono što je trebalo. Porodice ubijenih su bile uključene u svaki korak izgradnje spomen obilježja.
“Nas su pitali, i u samom početku smo imali odbor”, pojašnjava Alagić, ističući i da danas gradonačelnik i njegov tim pitaju ima li primjedbi. Dodaje da nemaju velikih primjedbi a uvijek se moglo više i bolje ali što se tiče lokacije i onog što je urađeno, to je ispravno.
Ubijeni na Kapiji, kako je pojasnio Alagić, njih 51 su sahranjeni na Aleji mladosti na Gradskom groblju, dok je 20 ih sahranjeno na različitim mjestima jer su bili iz Gračanice, Gradačca i okolnih mjesta.
“Zajedno su ubijeni, ali nisu zajedno sahranjeni svako je imao svoj izbor”, kazao je Alagić.
Ikinić navodi da pored spomen obilježja Kapija treba da se nalazi i Muzej 25. maj, ali da iako su kreirali ideju još uvijek nije urađen. „Politika je to i teška tema“, odgovara Ikinić na upit zašto još uvijek nema Muzeja 25. maj.
Desetak metara od spomen-obilježja, 2020. godine, otvoren je Memorijalni centar Kapija. Prostori su renovirani i arhitektonski uređeni kao stalna javna postavka, u sklopu Centra za kulturu Tuzla. Grad Tuzla finansirao je projekat, a idejno rješenje logotipa uradio je akademski slikar Damir Sufi. Sadržaj postavke nastao je u uskoj saradnji s porodicama ubijenih.
Senad Begović, kustos Centra za kulturu Tuzla, objašnjava filozofiju prostora: “Ideja je bila da to bude informaciono-dokumentarni centar gdje ćemo prikupljati snimke, izjave svjedoka i dokazne materijale koji mogu koristiti novinarima, istraživačima i studentima.”
Na zidu je ostavljen prostor za 71 kutiju po jedna za svaku žrtvu a dio zida prekriven je naslovnicama dnevne štampe od 26. i 27. maja 1995., kako bi posjetioci mogli doživjeti kakvu je poruku javnost čitala tih dana.
Medina Lolić, zaposlenica Centra, pojašnjava „ovdje se nalaze portreti 71 ubijene osobe, a uz portrete lični predmeti koje su roditelji donirali. Imamo djevojčicu Lejlu čija je pernica uz nju. Enka s njegovim reketom za stoni tenis. Ilvanu s njenim spomenarom. Zadu Sjedić koja je trebala taj dan da se uda, majka nam je donijela sat koji je očistila i zamolila nas da ga često čistimo.”
U Centru je moguće pogledati dva dokumentarna filma o 25. maju – jedan Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN-a BiH), a drugi koji je nastao saradnjom Centra za postkonfliktna istraživanja i Memorijalnog centra Srebrenica. Tu su i vještačenja sa suđenja Novaka Đukiću, komandantu Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, koji je naredio svojim jedinicama smještenim na Cerovom Brdu sela Panjik – planina Ozren, da artiljerijskim projektilom granatiraju grad Tuzla i to bliži lokalitet grada zvani Kapija.
Đukić je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora ali zbog pogrešne primjene zakona privremeno je pušten, a što je on iskoristio 2014. godine i pobjegao u Srbiju, koja je trebala da preuzme izdržavanje kazne ali ročišta su odgađana zbog navodnog lošeg zdravstvenog stanja osuđenog. Đukić i 12 godina kasnije nije počeo izdržavanje kazne.
U Memorijalnom centru Kapija nalaze se i arhivski snimci koji se čuvaju ali se ne izlažu javno, jer nisu prilagođeni za mlađu publiku.
Alagić je godinama skupljao materijal za Centar: „Sve Enkovo je ostavljeno i sačuvano. Godinama smo proširivali, tražili slike od drugih kako bismo upotpunili sjećanja na Enku. Čak sam imao problem da nađem sliku za sam spomenik, drugi su nam davali njegove fotografije“. Istaknuo je da se u znak sjećanja na njegovog sina u stonoteniskom klubu Kreka svake godine organizira memorijalni turnir koji nosi njegovo ime.
Begović naglašava da Centar nije samo mjesto tuge, nego i institucija koja se aktivno suprotstavlja reviziji historije. “Prisutne su političke reinterpretacije tog događaja. Ovo je mjesto koje čuva istinu o 25. maju”, istaknuo je.
Centar je potpisao sporazum s Ministarstvom obrazovanja Tuzlanskog kantona prošle godine, kojim je uvedena obavezna posjeta Centru u okviru nastavnog plana i programa koji se primjenjuje na području Tuzlanskog kantona.
Dan žalosti i tišina mladih na Kapiji
Svake godine na godišnjicu zločina nad tuzlanskom mladošću – 25. maja – Tuzla zastane u vrijeme kad je pala granata a i cijeli dan je u znaku žalosti. Ujutro na Aleji mladosti polažu se vijenci uz prisustvo delegacija, građanki i građana Tuzle, kao i predstavnika javnosti. U podne se polaže cvijeće na spomen obilježju Kapija, a navečer u 20:55 zavija sirena, a mladi okupljeni na trgu zastaju i odaju počast ubijenima u tišini.
“To što omladina sama od sebe dođe i organizuje oko Kapije to je nešto za veliku pohvalu”, kazao je Alagić, dodajući da “niko ih ne tjera. Sami mladi dođu e to je Tuzla.”
Tuzla je bila prvi grad koji je 25. maj proglasio Danom žalosti. Potom je to učinio Tuzlanski kanton, a zatim i Federacija Bosne i Hercegovine. Na državnom nivou, međutim, taj datum nikad nije zvanično obilježen kao Dan žalosti.
Kalesić smatra da to nije slučajnost, nego odraz duboke nezainteresiranosti za istinu o Kapiji. “Kapija se stavlja po strani. Nakon 30 godina, čovjek može doći do zaključka, oni koji vode ovu zemlju u raznim poslijeratnim periodima, bez obzira koje su stranke, nisu posebno zagrijani za istinu o Kapiji. Svi političari kada koriste tragedije u svoju korist Kapiju niko ne koristi. Svi se vežu za druge zločine”, smatra Kalesić.
Historičar dr. sc. Semir Hadžimusić, koji radi u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, smatra da je komemoracijama potrebna sadržajna nadogradnja. “Godišnjice ratnog zločina na Kapiji treba obilježavati komemorativno kao i do sada, ali uz veće učešće struke historičara, kroz historijske časove s preživjelim žrtvama, uz prisustvo studenata i učenika. Da to ne bude samo polaganje cvijeća, nego da ima kvalitetniji sadržaj koji će vremenom biti prepoznatljiv”, naveo je Hadžimusić.
Kalesiću smeta što ni Kapija, ni Srebrenica, ni Markale, odnosno niti jedna tragedija neće se naći u udžbenicima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Stava je da jedino sistemskim obrazovanjem je moguće sačuvati sjećanja i dati budućim naraštajima sliku bez mržnje, samo činjenično stanje.
Za zločin na Kapiji jedino je osuđen Novak Đukić, koji je pokazatelj beskrajnog puta od pravosnažne presude do njenog izvršenja. On je prvostepenom presudom 2009. osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji i nalazio se u pritvoru. Godinu dana kasnije presuda je potvrđena i postala je pravosnažna. Međutim, u februaru 2014. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je kršenje prava optuženog Đukića zbog pogrešne primjene zakona, i naložio je Sudu Bosne i Hercegovine hitno da donese drugu odluku.
Sud Bosne i Hercegovine ukida izvršenje presude Đukiću i pušta ga na slobodu do donošenja konačne odluke kojom mu je kazna smanjena na 20 godina zatvora i primijenjene su odredbe krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela. Boravak na slobodi Đukić koristi i bježi u Srbiju. Sukladno sporazumu o izvršenju krivično pravnih sankcija između Srbije i BiH, trebalo je da Srbija prihvati presudu i uputi Đukića na izvršenje kazne. Međutim, Đukić nije dolazio na ročišta u Srbiji a slao je opravdanja da je lošeg zdravstvenog stanja. Raspisana je i potjernica za Đukićem, međutim, nikada nije uhapšen, niti izdržava kaznu.
Na suđenju Đukiću u Sudu Bosne i Hercegovine, Kalesić je bio svjedok. Navodi da je Đukić imao zaleđen pogled, ništa ga nije potreslo. Za kaznu koja mu je izrečena, smatra da je od samog početka nedostatna dijeleći broj godina kazne s brojem poginulih. Navodi i da sam Đukić nije mogao odlučivati o granatiranju Kapije, te da je bilo ljudi iznad i ispod njega koje je trebalo procesuirati.
Nemoć po pitanju pravde navodi i Alagić: „Upozoravali smo da se ne pušta Đukić. Ali kada je izišao na parking, trebali su ga odmah uhapsiti i vratiti a nisu.“
“Naš zadatak je da uvijek pričamo o Kapiji”
Na obilježavanje godišnjice zločina na Kapiji dolaze i mladi iz Srbije i sjede s roditeljima ubijenih. Lolić to smatra jako važnim: “Oni žele razgovarati s roditeljima ubijene djece. Žele pokazati da ne misle svi isto i da ima u Srbiji ljudi koji znaju šta se desilo i ko je krivac.”
Begović smatra da Tuzla, promatrana u cjelini, ima izgrađenu kulturu sjećanja rijetku u regionu. Grad ima zaštićene nacionalne spomenike različitih naroda, džamije i crkve jednako vrednovane, Međunarodnu galeriju portreta i tako dalje.
“Sve je jednako. Imamo kontinuitet koji seže u period socijalizma, ali koji se nastavlja i danas“, kazao je Begović, dodajući da Centar sarađuje s Memorijalnim centrom Srebrenica i da su zajedno radili na dokumentarnim filmovima i izložbama.
Prema njegovim riječima, Centar bi trebao još više raditi na umrežavanju s institucijama i pojedincima koji su prošli istu ili sličnu sudbinu ratnih zločina.
Kalesić pak navodi da je jako teško kad se u drugim gradovima 25. maja održavaju koncerti i garantuje da Tuzla osjeća Srebrenicu, Markale, Ahmiće i druga mjesta na kojima su počinjeni zločini, ali nije siguran da je tako u ostatku Bosne i Hercegovine kada je u pitanju Kapija.
Poruke da se nikome i nikada ne ponovi te da je historija učiteljica života, prema Hadžimusiću, iako vođeni njima rade i Memorijalni centar Srebrenica i Memorijalni centar Kapija ali i drugi memorijalni centri u svijetu, da bi se čule u potpunosti – institucije moraju raditi na njima vođeni naučnim metodama a ne samo formalno.
Kad su institucije u pitanju, Ikinić je stava da nisu ispunile obaveze prema preživjelima (nisu im pomogli ni u pronalasku posla, niti su im ikada dali jednokratnu pomoć ili pomogli da završe školu). Emotivno dodaje da mu je samo žao njegovih drugova i drugarica.
Alagiću kad god je teško, ode na mezar i prouči Fatihu i to mu dođe kao olakšanje, neki mir. Navodi da zna zamišljati kako bi bilo da mu sin nije ubijen. Ne odustaje od ideje da uz spomen obilježje bude i muzej. Kalesić navodi da je potrebno da se uvijek priča o Kapiji.
Uz suosjećanje sa preživjelima i porodicama ubijenih, sjećanje na ubijene na Kapiji, i 31. godinu kasnije i dalje nije moguće odgovoriti da li će ikada Đukić odslužiti kaznu, drugi počinioci zločina odgovarati, Dan žalosti biti proglašen na državnom nivou, a mladi preko obrazovnog sistema da se sjećaju vršnjaka, koji su bili prosječne starosti 21 godinu, a ubijeni su 25. maja 1995. godine.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
