Murali, spomen ploče, grafiti i slično, umjesto da predstavljaju oblik umjetnosti, šalju univerzalne poruke ili uljepšavaju gradske zidove vrlo često u Bosni i Hercegovini su dio ‘borbe’ za interpretaciju historije i identiteta, posebno kada prikazuju kontroverzne ličnosti iz ratova 90-ih godina.
Dok jedni navode da tako funkcioniše prostor u kojem nema jedinstvene historijske interpretacije, drugima budi traume, vrijeđa ih i doprinosi podjelama. Stručnjaci su stava da murali posvećeni osuđenim ratnim zločincima stvaraju zatvorene ideološke sisteme koji ne teže dijalogu već potvrđivanju postojećih uvjerenja i političkih stavova.
S najviše reakcija, pokušaja uklanjanja ali i ponovnog vraćanja je spomen ploča Ratku Mladiću u Istočnom Sarajevu kod Memorijalnog parka Vraca, mjesta koje je u kolektivnom sjećanju nekadašnje Jugoslavije imalo snažnu antifašističku simboliku i predstavljalo je prostor jedinstvenog narativa o Drugom svjetskom ratu.
Na spomen ploči piše: „Na ovom mjestu 19.05.1992. godine komandant glavnog štaba Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić izvršio je smotru dva bataljona samoorganizovanog naroda opštine Novo Sarajevo. Boračka organizacija Istočno Novo Sarajevo“.
Ratko Mladić je 2021. godine pred Rezidualnim mehanizmom za međunarodne sudove (MRMKS) osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, granatiranja i snajperisanja građana Sarajeva, glavnog grada koji je bio pod najdužom opsadom u modernoj historiji ratovanja, zločina počinjenih u više opština u Bosni i Hercegovini i držanja međunarodnog osoblja kao taoca. Konačnoj presudi Mladiću prethodilo je suđenje pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koje je počelo u maju 2012. godine.
Spomen ploča Mladiću je podignuta 2014. godine. Posuta je bila katranom, kasnije šarana, prefarbana i tako dalje. Neki su hapšeni zbog toga i procesuirani ali u konačnici spomen ploča i dalje stoji i svaki put je vraćena u prijašnje stanje.
Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva, naglašava da spomen ploča nije u svojoj suštini posvećena pojedincu kao takvom već predstavlja simbol sjećanja na lokalno stanovništvo koje se organizovalo u specifičnom historijskom trenutku, pri čemu se ime Ratka Mladića pojavljuje kao dio tadašnje komandne strukture, a ne kao centralna ideološka figura.
Mladiću je posvećeno i nekoliko murala u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Osim Mladiću, imamo i murale posvećene i drugim osobama, poput Slobodana Praljka u Mostaru, koji je također osuđen u MKSJ kao nekadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane zajedno s petoricom drugih zvaničnika takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i izrečena mu je kazna u trajanju od 20 godina, ali je popio otrov prilikom izricanja presude i nakon toga preminuo.
U većini slučajeva murali se postavljaju na privatnim objektima i lokalne vlasti se na taj način ograđuju, iako postoje zakonske odredbe Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a koje je nametnuo tadašnji Visoki predstavnik Valentin Inzko u julu 2021. godine, po kojima je veličanje ratnih zločinaca krivično djelo.
Primjena tih krivičnih odredbi za sada nije u potpunosti primijenjena, odnosno vrlo je fragmentirana. U nekim slučajevima kada su u pitanju murali na kojima su osuđeni za ratne zločine izostaju i reakcije institucija ili su vrlo površne. Ovakvi postupci u povratničkim sredinama i lokalitetima sa izraženim etničkim podjelama doprinose politizaciji prostora sjećanja, gdje prisustvo murala ili simbola ne predstavlja samo izraz individualnog stava već i kolektivnu poruku o pripadnosti, moći i granicama prihvatljivog identiteta.
U Balkanskoj istraživačkoj mreži u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH) memorijalizaciju definišu kao važan dio procesa suočavanja s prošlošću kroz koji zajednice obilježavaju stradanja, čuvaju sjećanje na žrtve i prenose znanja o prošlim događajima budućim generacijama. Ističu da memorijalizacija ne podrazumijeva samo podizanje spomenika već i razvoj obrazovnih programa, dokumentarnih projekata, muzeja, komemoracija i medijskih sadržaja koji društvu omogućavaju da razumije posljedice rata i nasilja.
„Bosna i Hercegovina nema jedinstven zakon o memorijalizaciji, niti sistemski uređenu državnu strategiju kulture sjećanja, zbog čega podizanje spomenika i memorijala često zavisi od lokalnih političkih struktura i administrativnih odluka“, podsjetila je Džana Brkanić, novinarka i istraživačica u BIRN-u BiH.
Prema njenim riječima, postojeći zakonski okvir uglavnom se oslanja na entitetske, kantonalne i lokalne propise o prostornom planiranju, dok istovremeno ne postoje jasni standardi koji bi definisali ulogu memorijala u procesima tranzicijske pravde i društvenog pomirenja. Takva institucionalna praznina, smatra ona, stvara prostor u kojem memorijalizacija postaje dominantno političko pitanje, a ne univerzalni društveni proces zasnovan na priznavanju patnje i poštovanju svih žrtava.
U praksi, porodice žrtava i dalje se suočavaju sa administrativnim i političkim preprekama prilikom pokušaja obilježavanja mjesta stradanja, logora i masovnih grobnica, dok se istovremeno u pojedinim sredinama podižu murali i spomenici osobama osuđenim za ratne zločine. Ona upozorava da takve prakse proizvode duboko podijeljen prostor sjećanja u kojem različite zajednice razvijaju paralelne i međusobno suprotstavljene narative o prošlosti.
Javni prostor kao projekcija društvenih odnosa
Prof. dr. Asim Mujkić, profesor filozofije i političke teorije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, javni prostor posmatra kao kompleksan sistem simboličke produkcije u kojem se neprestano proizvode, učvršćuju i osporavaju značenja, a ono što se nalazi na zidovima gradova ne predstavlja slučajnost niti spontani izraz, već rezultat odnosa društvene i političke moći.
Prema tumačenju profesora Mujkića, javni prostor je struktura u kojoj određeni akteri posjeduju kapacitet da određuju koje će se poruke pojaviti u vidljivom prostoru zajednice, ali i na koji način će te poruke biti interpretirane, čime se oblikuje okvir kolektivnog razumijevanja prošlosti i sadašnjosti. U tom smislu, murali koji prikazuju ratne zločince ne funkcionišu samo kao statični vizuelni elementi, već kao aktivni nosioci ideološke poruke koja se kroz svakodnevno izlaganje stanovništva postupno naturalizuje i prestaje biti predmet kritičkog propitivanja, pretvarajući se u dio „uobičajenog“ urbanog pejzaža.
Mujkić posebno naglašava da je u tom procesu ključan efekat normalizacije, pri kojem se kontroverzne historijske figure postepeno premještaju iz sfere moralne i pravne osude u sferu svakodnevnog prisustva, što dugoročno utiče na kolektivnu percepciju odgovornosti i historijskih činjenica. On dodatno ističe da takvi simboli u javnom prostoru često imaju i funkciju isključivanja, jer implicitno šalju poruku da samo određeni narativi imaju pravo na vidljivost, dok se drugi potiskuju ili delegitimiziraju, čime se javni prostor pretvara u instrument društvene hijerarhizacije.Također, pravi i jasnu distinkciju između umjetnosti i propagande, naglašavajući da umjetnost podrazumijeva univerzalnu komunikaciju i mogućnost identifikacije različitih grupa sa njenim porukama, dok murali koji veličaju osuđene ratne zločince predstavljaju zatvorene ideološke sisteme koji ne teže dijalogu, već potvrđivanju postojećih uvjerenja i političkih stavova.
Politika sjećanja i paralelne interpretacije prošlosti
Pitanju podizanja spomen ploča i murala osuđenima za ratne zločine, Ćosić pristupa iz perspektive političke i društvene pluralnosti sjećanja, naglašavajući da Bosna i Hercegovina funkcioniše kao prostor u kojem ne postoji jedinstvena historijska interpretacija, već više paralelnih narativa koji su duboko ukorijenjeni u kolektivnim iskustvima različitih naroda. Prema mišljenju Ćosića, sukobi oko murala, spomen-obilježja i javnih simbola ne proizlaze isključivo iz njihove sadržine, već iz činjenice da različite zajednice iste historijske događaje doživljavaju na fundamentalno različite načine, što onemogućava formiranje jedinstvenog društvenog konsenzusa o prošlosti.
Ćosić dodatno problematizira i odnos između pravosudnih presuda i društvenog prihvatanja tih presuda, naglašavajući da međunarodni sudski procesi, iako pravno obavezujući, ne moraju biti identični sa kolektivnim sjećanjem ili percepcijom lokalnih zajednica.
Dugoročnu stabilnost društva Ćosić vidi jedino kroz priznavanje postojanja različitih interpretacija prošlosti, uz istovremeno smanjenje intenziteta političke instrumentalizacije tih interpretacija, te naglašava potrebu okretanja budućim generacijama i njihovim socio-ekonomskim izazovima.
Brkanić je navela da Bosna i Hercegovina funkcioniše kroz paralelne kulture sjećanja koje rijetko međusobno komuniciraju, dok se memorijalizacija često koristi za učvršćivanje nacionalnih identiteta i političkih podjela. Ona ističe da većina memorijala i komemoracija ostaje zatvorena unutar etničkih zajednica, bez šireg društvenog konteksta i uključivanja perspektiva drugih grupa.
Posebno naglašava problem selektivnog sjećanja, kroz koje se ističu isključivo stradanja „vlastite“ zajednice, dok se zločini nad drugima zanemaruju ili relativiziraju. Takav pristup, prema njenom mišljenju, direktno utiče na mlade generacije koje odrastaju uz jednostrane interpretacije prošlosti, što otežava razvoj empatije, kritičkog mišljenja i dijaloga.Kao jedan od mogućih izlaza iz ovakvog društvenog stanja, ona vidi razvoj inkluzivnije kulture sjećanja zasnovane na sudski utvrđenim činjenicama, poštovanju svih žrtava i većem uključivanju mladih kroz obrazovne, medijske i dokumentarističke projekte koji mogu doprinijeti razumijevanju posljedica rata izvan etničkih podjela.
Etička granica sjećanja
Za Murata Tahirovića, predsjednika Udruženja žrtava i svjedoka genocida, murali koji prikazuju osobe osuđene za ratne zločine ne predstavljaju pitanje interpretacije, već pitanje etičke granice društva i odnosa prema patnji žrtava. On ističe da se takvi simboli ne mogu posmatrati kao neutralni kulturni ili umjetnički izrazi, već kao produžetak rata u simboličkoj formi, koji negira ili relativizira sudski utvrđene činjenice o počinjenim zločinima.
Prema njegovim riječima, prisustvo takvih murala u javnom prostoru ima direktan i duboko traumatičan efekat na preživjele žrtve, jer se time šalje poruka da se njihovo stradanje ne samo ne priznaje, nego se i reinterpretira u narative koji glorifikuju one koji su za to stradanje odgovorni. Tahirović dodatno naglašava da postoji jasna i nepremostiva razlika između kulture sjećanja, koja podrazumijeva empatiju, priznanje i odgovornost, i kulture glorifikacije, koja podrazumijeva opravdavanje nasilja i historijskog revizionizma.On upozorava i na dugoročne posljedice ovakvih praksi na mlade generacije, koje odrastaju u prostoru u kojem se kontroverzne figure predstavljaju kao pozitivni uzori, što oblikuje njihovo razumijevanje historije, identiteta i moralnih vrijednosti.
Pojava murala osuđenih ratnih zločinaca u javnom prostoru za Almira Marića, profesora na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru je izuzetno negativan društveni fenomen koji doprinosi održavanju postojećih podjela i otežava proces suočavanja s prošlošću.
„Takve aktivnosti doprinose održavanju društvenih konflikata i otežavaju da društvo krene u pravom smjeru“, kazao je Marić, dodajući da činjenica da se takvi murali i dalje pojavljuju i obnavljaju ukazuje na nedovoljan sistemski rad s mlađim generacijama ali i na narušene društvene vrijednosti u kojima se, umjesto univerzalno prihvaćenih civilizacijskog uzora u javnom prostoru afirmiraju kontraverzne i pravno osuđene ličnosti.
Naglašava da duboke podjele u društvu posebno dolaze do izražaja u interpretaciji rata 1992-1995. godine, što dodatno otežava izgradnju povjerenja i zajedničkog društvenog djelovanja.
Govoreći o granici između slobode izražavanja i glorifikacije ratnih zločinaca, Marić ističe da demokratska društva moraju balansirati slobodu govora s odgovornošću prema pravosnažnim sudskim presudama i dostojanstvu žrtava, te upozorava da se sloboda izražavanja u praksi često zloupotrebljava za veličanje osuđenih ratnih zločinaca.
Posebno naglašava da takvi murali imaju negativan uticaj i na porodice žrtava, jer obnavljaju traumu, ali i na mlade generacije koje mogu razvijati iskrivljene vrijednosne stavove i afirmativan odnos prema kontroverznim simbolima prošlosti.
Kada je riječ o institucionalnom odgovoru, smatra da nadležne institucije u Bosni i Hercegovini mogu učiniti znatno više u suzbijanju veličanja ratnih zločinaca, te da ne postoji jasna i dosljedna strategija memorijalizacije i kulture sjećanja.
Prema njegovoj ocjeni, postojeće aktivnosti su uglavnom fragmentirane i fokusirane na obilježavanje datuma, bez dugoročnog i strateškog pristupa. Na pitanje o ulozi umjetnosti i murala u procesu pomirenja, Marić smatra da oni mogu imati određeni doprinos, ali da se ne treba precjenjivati njihov stvarni uticaj na društvene promjene, te naglašava potrebu evaluacije dosadašnjih praksi kako bi se razumjelo šta je do sada urađeno i gdje postoje greške.
Brkanić posebnom problematičnim smatra činjenicu da mlade generacije odrastaju u društvu u kojem su historijske interpretacije često jednostrane i politički oblikovane zbog čega obrazovni sistem, mediji i javni prostor rijetko podstiču kritičko razumijevanje rata i njegovih posljedica.
Zbog toga, naglasila je važnost projekata zasnovanih na sudski utvrđenim činjenicama, istraživačkom novinarstvu i ličnim svjedočenjima žrtava, jer oni mogu predstavljati osnovu za razvoj inkluzivnije kulture sjećanja. Dugoročno održiva kultura sjećanja, kako je dodala, može se graditi jedino kroz poštovanje svih žrtava, odbacivanje glorifikacije ratnih zločina i stvaranje prostora za dijalog između različitih zajednica. Ona ističe da kultura sjećanja ne bi smjela služiti održavanju konflikata i političkih podjela, nego razumijevanju posljedica nasilja i očuvanju dostojanstva žrtava.
Teško premostiv prostor neslaganja
Bosna i Hercegovina, ali i širi region bivše Jugoslavije, ostaju prostori u kojima se prošlost ne zatvara, već kontinuirano reinterpretira kroz javni prostor, pri čemu murali, spomen-ploče i grafiti ne predstavljaju samo fizičke objekte, već nosioce duboko suprotstavljenih političkih i društvenih narativa. Dok jedni u njima vide legitimno pravo na sjećanje, identitet i historijski kontinuitet, drugi ih doživljavaju kao instrumente negiranja zločina, normalizacije nasilja i prepreka procesu pomirenja, što dodatno produbljuje postojeće društvene podjele.
Između akademskih interpretacija, političkih diskursa, iskustava žrtava i istraživačkih analiza organizacija koje se bave tranzicijskom pravdom ostaje širok i teško premostiv prostor neslaganja, koji institucije još uvijek nisu uspjele transformisati u zajednički okvir razumijevanja prošlosti. U takvom kontekstu, javni prostor ostaje ogledalo društva koje još uvijek nije uspjelo postići konsenzus o vlastitoj historiji, a bez tog konsenzusa, budućnost ostaje otvoreno polje sukoba interpretacija, sjećanja i identiteta koji se i dalje formiraju u sjeni nedovršenih prošlosti.
