Aida Šehović, je Banjalučanka koja se suočila sa realnošću rata u 15. godini kada je njezina porodica emigrirala u Tursku, kasnije Njemačku pa u SAD. Danas, Aidina misija je da se kroz umjetnost sjeća žrtava genocida i edukuje građane širom svijeta o posljedicama rata.
Ovo je trebala biti priča o nacionalnim manjinama, a prerasla je u manjkavost riječi pred veličinom čovjeka koji ne dozvoljava da se određuje prema tome šta je, već ko je on prema svim važnim parametrima, a koji nacionalnu pripadnost ne mjere.
U ratnom periodu bilo je teško pomagati prijateljima druge nacionalnosti jer si uglavnom okarakterisan kao izdajnik svog naroda, ali Brankica je sigurna u ispravnost svoje odluke.
„Nakon dobročinstva u posljeratnom periodu, ljudi od nje nisu napravili heroja već osobu izopštenu iz društva. Najbolja moguća opcija bila je povratak u Jajce jer u Banja Luci, nakon što je pomogla Bajri za nju nije bilo mjesta. Ali ni povratak u Jajce nije bio spas već samo utjeha."