Ahmetu posljedice tog čina s obzirom na njeno ime, vjeroispovjest, nisu ništa značile. Jedino mu je bilo bitno da joj osigura siguran dom, što je i uradio.
Zvižduci granata i memljiva skloništa tih dana bili su svakodnevnica. Gdje god se okreneš susrećeš se sa strahom u očima, unezvijerenim pogledima ali i voljom za životom, posebno kod onih najmlađih. Djeca k'o djeca, trčkaraju ulicama, između kuća, na poljima tragaju za zapuštenim malinjacima i jagodnjacima. Ponekad i potrče za konvojima, posebno onim na čijim …
Vojislav se nije bojao u ratu, u doba kada je čovjek čovjeku vuk, oružja ali se bojao ljudske reakcije. Molio je Hajru da njegovu priču ispriča tek poslje smrti.
Nastupio je trenutak rizika koji je dovoljno velik da postane mjera ljudskosti. Trenutak žrtve za mene, za tebe, sina i kćerku što čekaju očev povratak, trenutak za čovjeka kojeg i ne poznaješ obilježio je eru čovječnosti.
„Rat je kao kad udari bujica i onda ona izbaci đubre na površinu. Odakle li oni isplivaju, hajde znaj. Sve što ima đubreta ono ispliva, a oni pošteni ljudi, oni se povuku.To đubre pliva i pliva, sve dok ono pliva oko nas, neće nam se izbistriti. Nažalost mnogo đubreta ima oko nas.”