Čini mi se da neću moći a da se ne vratim ponovo porušenim mjestima mog djetinjstva, jer ona su tu da razbude, da potresu, dio su mog identiteta; nasuprot svemu ona su tu da ponovo ožive.
Tekst i fotografije: Nevena Medić
Naša sposobnost za naracijom proizilazi iz sposobnosti dubljeg razumijevanja koncepta određenog mjesta. Uvijek smo negdje, živimo, prolazimo i krećemo se kroz razna mjesta, izgrađujemo naše priče, te tako kroz njih pokušavamo doprijeti do vlastitog postojanja. Priče čine mjesta važnima za nas, a mjesta postaju duboke posude za držanje i čuvanje životnih naracija.
U nedavno demoliranim i uništenim područjima, ono suštinsko čovjekovo je nerazumljivo i teško pronaći, dok takva mjesta nose svoje posebne priče. Teško je proći kroz porušene hotele, napuštene i demolirane kuće i zgrade, a ne pomisliti kako ih je ljudska ruka sagradila, a ta ista uništila i ne osjetiti težinu pripadanja u isto vrijeme jednom obliku kog čine i stvoritelj i rušitelj.
Takvih mjesta i priča u Srebrenici ima u svakom kutku. One čine dio mog odrastanja, čine moj život i dalje, te u mnogome određuju budućnost. Nekada imam utisak da je život do šeste godine potisnut u neki zatamljeni dio mozga, jer su ga uglavnom pratili mračni podrumi, crni ugalj i vlaga. Ono što je usljedilo u godinama odrastanja ostavilo je čudan trag, te se tako često, kao nekim životnim odrednicama, vratim ovim mjestima i pričama moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Dan kada smo napustili Ilijaš kraj Sarajeva i dan kada smo prvi put došli u Srebrenicu 1996. godine urezan je jasno, britko i vraća se kao flash, kao odsjaj na staklu u moje misli. Grad je bio crn i razrušen. Ulica kojom smo prolazili više nije bila dvosmjerna. Od nabacanog smeća, razvaljenih fotelja po cesti, kreveta i uništenog namještaja, postala je uska i tamna. Jedva da smo mogli proći kroz nju. Dugo smo živjeli pod najlonima kao zamjenama za staklo. Ali ja sam bila srećna. Dvije kriške paštete pojedene stojeći sa vrata, postadoše glavne crtice iz djetinjstva. U napuštenim liftovima čuvali smo „lopte pijačarke” dok smo dopisivali imena po zidovima polupraznih zgrada: N+N, ili neki stih novog albuma Nirvane.
Ekspedicija napuštenih, razorenih kuća bila je raj za djecu u kišnim jesenjim danima. Paradoks svega je da smo se mi, djeca rođena nakon rata, najviše voljeli igrati – rata. Odjekivalo je ono ,,ra-ta-ta-ta” po oronulim sobama napuštenih kuća. Kao da nam je taj prostor sam nametao svoju igru, kao da je ono jedino što smo znali i jedino što smo naučili ustvari bio rat.
Ono što je za mene bilo normalno odrastanje, srećno i bezbrižno djetinjstvo, za mnoge je to odrastanje u teškim poslijeratnim okolnostima, kojih često nisam bila svjesna. Danas kada sagledam bliže, sve ono ratno i poslijeratno je dio mog identiteta, te drugačiji život i odrastanje ne znam, ne mogu, a ponekad i ne želim da zamislim.
Često prošetam kroz neka napuštena mjesta iz djetinjstva i kroz miris ustajalosti i vlage, sada sa nekim tupim osjećajem praznine prisjetim se dana odrastanja. Često pomislim da bih se vratila u taj period života, jer tada još ništa nisam znala, bila sam na neki način brezbrižna. Zaboravljen je odlazak od kuće, izbjeglištvo, svjetleći metak i granata. Odjednom glavni problem postane pitanje da li rasvjeta radi na glavnoj ulici, jer tada možemo da se igramo do kasno u noć.
Ne tako davno dobila sam zadatak u školi da napišem esej iz filozofije na temu „Rupa u zidu”. Početak sam posudila iz Ane Karenjine i preinačila ga za potrebe eseja: „Sve rupe u zidu liče jedna na drugu, samo je ova rupa u zidu nesrećna na svoj način.” Na kraju eseja, moja rupa u zidu je dobila čovječiji oblik.
U periodu izbjeglištva na Novom Beogradu, čovjeku sa smajlićem u kutovima obraza je pošlo za rukom da me ubjedi kako viša nebeska sila pokreće liftove. Govorio je da gore negdje, na rubu svijeta, grupa ljudi konstantno radi i tako pokreće liftove. Bila sam fascinirana. Kada sam prvi put u napuštenom hotelu Domavija u Srebrenici vidjela ovu mašinu pomislila sam kako me taj čovjek grdno prevario. Ali pomislih: ,,nema veze” jer i mama me prevarila rekavši da nikada nećemo otići iz Ilijaša i da će moja komoda sa igračkama stići nekim drugim kamionom.
30.06.1995. – Potpisi u skloništu hotela Domavija. I zidovi pamte, one kojih možda nema, one koji su zauvijek životno prevareni.
Čini mi se da neću moći a da se ne vratim ponovo ovim mjestima i pričama, jer ona su tu da razbude, potresu i nasuprot svemu, ona su tu da ponovo ožive.
Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.
