Tokom pandemije COVID-19, restrikcije poput karantina, policijskog sata i drugih oblika ograničenja kretanja smatraju se jednim od neophodnih zdravstvenih mjera koje mogu spasiti milione života, dok za žene i djevojčice, one mogu biti izvori povećanog rizika od nasilja ili čak smrti.
Prema navodima predstavnika osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće širom Bosne i Hercegovine (BiH), u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama povećan je za skoro 50%.
Dvadesetogodišnja studentica iz Brčkog jedna je od žrtava pokušaja seksualnog napada i incesta, a u želji da pošalje poruku cijelom društvu, podijelila je svoje iskustvo i borbu sa osjećajem krivice.
,,Kako je počela pandemija, većina naših obaveza oko fakulteta i drugih stvari odvijala se online. Ja sam se dodatno zbližila sa sestrom koja je stekla povjerenje u mene, te mi povjerila najmračniju tajnu svog života. Tajnu koja je i moja, i koju već dugo čuvam u sebi – da smo obje žrtve pokušaja seksualnog nasilja od strane iste osobe‟, objašnjava A.V. kako je bilo suočiti se sa istinom i činjenicom da nije jedina.
Karantinski paradoks
Sa druge strane, razgovarali smo sa psihologinjom i aktivisticom Ajnom Jusić koja je predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata” te koja je ovom prilikom podijelila svoje mišljenje i iskustvo iz društvenog angažmana. Svoje zalaganje prema ravnopravnosti spolova Ajna opisuje kao pokret nevidljivih i onih koji su sistematski i društveno zanemareni.
„Sebe ne smatram radikalnom feministkinjom ali ću si dozvoliti slobodu da kažem da je pandemija korona virusa odličan pokazatelj ponovne ekspanzije nasilničke patrijarhalne opresije, ali ovaj put u miru. A u svemu tome zaboravljamo da naša današnja zajednica, nažalost, još uvijek živi u sjeni ratne separatističke retorike koja ostaje slijepa na nasilje. Slijepa tad, slijepa danas‟, kaže Ajna.
Čak i u 2021. godini stotine miliona žena i djevojaka u cijelom svijetu su i dalje žrtve rodno zasnovanog nasilja. Iako je zastrašujuće, ova brojka predstavlja samo prijavljene slučajeve porodičnog nasilja – što nije dio realnosti jer isključuje druge vrste rodno zasnovanog nasilja. Karantin i izolacija su mjere koje su bile neophodne kako bi se smanjilo širenje koronavirusa u zajednici. To je dovelo do drastičnih promjena u svakodnevnom načinu života pojedinaca. Međutim, pozitivan napor u borbi protiv pandemije iza sebe je ostavio i ozbiljne psihološke i društveno razarajuće posljedice.
„Moramo biti svjesni da smo mi kao društvo i prije pandemije Covid-19 živjeli pandemiju nasilja nad ženama i djevojčicama. Pokret “Nisam tražila” i val bolnih svjedočenja o nasilju najbolje potvrđuje prethodnu izjavu. Međutim, tokom same pandemije sistem Bosne i Hercegovine zanemario je statističke podatke koji pokazuju enormno visok porast nasilja nad ženama za vrijeme pandemije‟, dodaje Ajna.
Tokom pandemije COVID-19 nasilje nad ženama imalo je tendenciju povećanja. U karantinu su žene stalno bile u neposrednoj blizini muških članova, s ograničenim ili skoro nikakvim pravom izlaska, što je upravo uzrok povećanog rodnog nasilja u kući. Pored toga, svakodnevni stres, gubitak prihoda, nedostatak socijalizacije i interakcije doveo je do negativnih konflikata, najčešće između partnera, a zatim i od strane stranaca ili online seksualnih predatora.
,,Ovakve grozote dešavale su se i prije uvođenja karantina. Pandemija, osjećaj usamljenosti ili bilo šta drugo nije i ne smije biti opravdanje za bilo koju vrstu nasilja. Teško da sebe mogu ubijediti u takva objašnjenja obzirom na bol i trag koji je takav čin ostavio na mene‟, dodaje A.V.
Šta će narod reći?
,,Većina se odlučuje na šutnju jer mi živimo u sistemu koji osuđuje bilo kakav govor o preživljenom nasilju. Trenutno živimo u društvu sa jasno formiranim mitovima koji tvrde da su žene preživljavale nasilje zato što su promiskuitetne, zato što su nosile kratke suknjice i slično‟, kaže Ajna.
Kreirali smo zajednicu u kojoj je fizičko nasilje, kao i svakodnevni verbalni konflikt, sasvim “normalan” dio partnerskog odnosa ili bilo kojeg oblika djelovanja među ljudima. Zato komentar uličnog prolaznika: “Mačko” i “Vidi dobre ribe” u balkanskom društvu je sasvim prihvatljiv jer će, nažalost, većina reći: ,,Pa sama je i tražila, pogledaj kako se obukla.” Međutim, šta je onda “opravdanje” za nasilje koje se odvija u četiri zida? Da li je i njemu uzrok pogrešna procjena odjeće? Ili ipak, samo to što je vaš identitet žena?
,,Dugo vremena sam šutjela o tome. Pokušala sam zaboraviti i izbrisati to iz sjećanja. Lagala sam samu sebe da nije istina to što se desilo. Postojao je i osjećaj straha od mišljenja drugih i nedostatak osjećaja sigurnosti. Sve to, otežavala je činjenica da je on moj rođak i pitanje da li će mi drugi povjerovati. Za incest samo čujemo u svijetu, nema toga kod nas‟, navodi A.V.
Mehanizam borbe
Ajna u nastavku objašnjava na koji način društvo može uticati na regulaciju ovog problema te da li je društvo spremno otvoreno priznati i razgovarati o prisutnosti rodno zasnovanog nasilja.
„Znanje je moć: što više mladi ljudi znaju, to više kontrole imaju nad svojim životom; što manje znaju, to više kontrole imaju drugi ljudi koji tu okolnost mogu i da zloupotrijebe. Od ranog djetinjstva, djeca se zanimaju za razlike između djevojčica i dječaka i za to kako su došla na svijet. Na njihova pitanja treba dati iskrene odgovore prilagođene uzrastu i sposobnosti da shvate o čemu govorimo‟, objašnjava Ajna.
Osjećaj krivice
Društvena stigma i nedovoljna podrška za žrtve nasilja predstavlja veliki teret i konstantnu borbu sa mislima o tome da li su one krive za sve što im se desilo. Samo jedan dio njih se ipak odluči za stručnu pomoć dok ostale žive traumu za koju ni same nisu krive.
„Prvi korak je progovoriti o tome. Iz ugla psihologa mislim da razgovor o nasilju otvara druge alate za suočavanje sa takvom traumom. Prosto, ako neko šuti o preživljenom nasilju, onda se toj osobi uskraćuje mogućnost da dobije podršku‟, dodaje Ajna.
Koliko je važna podrška porodice i kako izgleda proces prihvatanja istine, objašnjava A.V.
,,Pomoć psihologa sam potražila tek nakon što sam saznala da je i moja sestra isto doživjela, jer sebi nisam i još uvijek ne mogu oprostiti to što nisam progovorila na vrijeme – jer da jesam, ona to ne bi doživjela. Podrška porodice je nažalost podijeljena iako je počinilac priznao svoju krivicu. Trebalo je vremena da svoj život vratim u normalan tok događaja. Najteže je bilo da ponovo stupim u interakcije sa drugim ljudima. Kada bi mi neko prilazio u susret i pokušao zagrliti, blago bih se trznula jer bih se u prisustvu bilo koje osobe osjećala ugroženom.‟
Kroz svoj rad, Ajna je imala priliku da se direkno bavi problemom rodno zasnovanog nasilja. „Sve preživjele, bilo kojeg oblika nasilja, ostavljene su same. Same u borbi za prihvatanje onog što su preživjele, same u borbi za egzistenciju, same u borbi za izgradnju boljeg života za sebe i eventualno svoju djecu‟, kaže Ajna.
Budite hrabre!
Za ovu mladu studenticu nema stajanja i za nju je, kako kaže, svaki dan novi izazov. Breme koje nosi na sebi je teško, ali činjenica da nije sama pruža joj vjetar u leđa da već sutra bude spremna javno pričati o svemu kako se njena priča ne bi ponovila.
,,Budite hrabre i ne gubite nadu, jer mi nismo krive, nismo tražile i nismo same‟, kaže A.V.
Rodno zasnovano nasilje je prisutno, i društvo treba više potencirati rješavanje ovog problema i pružiti žrtvama siguran prostor da o njemu i progovore. Ni jedan izgovor, pa ni pandemija Covid-19, ne smije biti razlog za povećan broj priča koje svjedoče nehumanom odnosu prema ženama i djevojkama.
,,Ja sam žena, dijete svoje majke, aktivistkinja, feministkinja i borkinja za ljudska prava, i dok živim i dišem svoju borbu posvećujem nenasilnom i inkluzivnom društvu koje će imati hrabrosti pogledati rat u oči i reći „Ne, ja to ne želim‟. Let's break free from all these war chains‟, poručuje Ajna.
