Židovski pravni teoretičar poljskog porijekla Raphael Lemkin prvi je skovao termin ʻgenocidʼ u djelu ʻVladavina osovine u okupiranoj Evropi: Zakoni okupacije, analiza vlade, prijedlozi za ponovnu uspostavuʼ 1944. godine. Lemkinov opis genocida podrazumijeva „zločinačku namjeru da se uništi ili trajno osakati jedna grupa“. Ovom definicijom postavio je temelje za Konvenciju o genocidu i studije o genocidu kao sociološku disciplinu.
Lemkin je oblik i potrebu genocida izvukao iz armenskog genocida i iz Holokausta koji je tada činjen. Holokaust je posebno nastavio oblikovati temeljni rječnik proučavanja genocida kako je odmicalo 20 stoljeće. Dok su se povici “nikad više” pokazali uzaludnim u Kambodži, Bosni i Hercegovini i Ruandi, medijski i stručnjaci za genocid podjednako su bacali novije masovne zločine u kalup Holokausta. Tako je Slobodan Milošević postao “balkanski Hitler”, a Hutu ekstremizam je postao “ruandski nacizam” (Jinks, 2018).
Kako je Holokaust postao paradigmatski primjer genocida, tako su se promijenile i strategije obilježavanja sjećanja na Holokaust inicijativama obilježavanja sjećanja na genocid. Načini i estetika memorijalizacije Holokausta dugo su uticali na spomenike izgrađene žrtvama genocida na globalnoj razini, pa su tako mjesta kolektivne traume prenamijenjena u memorijalne centre u kojima izložbe ističu pojedinačne priče i narative jedne veće slike (Radonić, 2018).
Bosna i Hercegovina (BiH), mjesto prvog genocida na evropskom tlu nakon Holokausta, nije iznimka. U bh. entitetu Republika Srpska, gdje je poricanje genocida praktički postalo institucionalizirano, u bivšem stožeru Holandskog bataljona UNPROFOR-a u Potočarima smješten je Memorijalni centar Srebrenica.
Usporedo s međunarodnom pojavom sjećanja na Holokaust, u akademskoj su zajednici izbile rasprave o retoričkim implikacijama referencijalizma o Holokaustu. Možemo li povući paralele između Shoaha i drugih masovnih zločina za „artikulaciju [ovih] drugih historija,“ pita se stručnjak za Holokaust Michael Rothberg u svom radu Multidirectional Memory.
Ili, da li upoređivanje Holokausta da bismo razumjeli nepovezane genocide nagriza “jedinstvenost” svake historije. Ovo je fenomen koji David B. MacDonald opisuje kao “historijski plagijat”. Kako možemo s poštovanjem priznati i identifikovati sličnosti između različitih masovnih zločina te zaustavlja li se referencijalizam inherentno na grubom razumijevanju komparativnog – igri brojeva koja sjećanje na Holokaust degradira na mjerilo patnje.
Usred ovih rasprava, institucije sjećanja na genocid diljem svijeta uspješno su njegovale odnose s inicijativama sjećanja na Holokaust. U BiH, jedna takva saradnja između Fondacije USC Shoah i Memorijalnog centra Srebrenica postavlja produktivan model za povezivanje sjećanja na Holokaust s onima na druge genocide.
Pilot zbirka od dvadeset svjedočanstava preživjelih i svjedoka inicijative svjedočanstava Memorijalnog centra Srebrenica dodana je u Arhiv vizualne historije USC Shoah Foundation (VHA). Ovakav korak jača revolucionarno partnerstvo između međunarodno poznate memorijalne institucije Holokausta i vodeće mnemotehničke institucije u BiH posvećene genocidu u Srebrenici 1995. *(Mnemotehnika je povezivanje slika i riječi da bi se informacija lakše zapamtila.)
Svako od dvadeset svjedočanstava sada se obilježava s tezaurusom ključnih riječi Fondacije USC Shoah od 60.000+ prije nego što se uključi u obrazovne aktivnosti o ratu i genocidu u BiH. Nakon dovršetka, svi resursi razvijeni s Memorijalnim centrom Srebrenica bit će dostupni širom svijeta na online obrazovnoj platformi Fondacije USC Shoah, IWitness. Kako formalno školovanje širom svijeta i dalje zanemaruje odgovarajuće nastavne planove i programe o genocidu, učenici će sada imati pristup besplatnim materijalima za učenje o genocidu u Srebrenici uz lekcije o Holokaustu i drugim slučajevima masovnog nasilja.
S ovim snažnim materijalnim uticajem, Fondaciju USC Shoah i Memorijalni centar Srebrenica prati nekoliko saradnji između Fondacije i drugih memorijalnih institucija kako bi se na novi način predstavili masovni zločini počinjeni u Ruandi, Mjanmaru, Gvatemali, Osmanskom Carstvu i Kini.
Kako ističe dr. Badema Pitić, vršiteljica dužnosti istraživačkih službi Fondacije USC Shoah, dobro utvrđene memorijalne institucije Holokausta poput Fondacije USC Shoah imaju mnogo toga za ponuditi inicijativama sjećanja usmjerenim na druge genocide.
Uz veliko iskustvo i znanje u područjima obilježavanja genocida, istraživanja i obrazovanja, Pitić ističe i značajnu ulogu međunarodne publike i vladina partnerstva.
Dok memorijalne institucije Holokausta predstavljaju velike platforme za pomoć manjim inicijativama sjećanja na genocid u širenju svoje publike, same institucije poput Memorijalnog centra Srebrenica nude neprocjenjivo znanje. Pod vodstvom preživjelih genocida u Srebrenici, Centar održava duboke mreže povjerenja unutar zajednica preživjelih i njihovih potomaka. Takav društveni kapital dao je ovom Centru i sličnim lokalno orijentiranim mnemotehničkim institucijama sredstva za proučavanje i očuvanje događaja iz prošlosti.
,,Iako je svaki genocid jedinstven, određeni zajednički koncepti mogu se usporediti radi potpunijeg razumijevanja genocida kao sociološkog fenomena“, objašnjava dr. Hikmet Karčić. Dok istraživači i studenti koji se kreću web stranicama IWitness i VHA nailaze na svjedočanstva iz Evrope pod kontrolom nacista i Srebrenice iz perioda bh. rata, mogu istraživati društvene uslove – slične i ne – koji su omogućili da se uglavnom asimilirano stanovništvo označi za istrebljenje.
