Plavi baloni – svjesnost i prihvatanje

„Primijetimo ih jer ćemo im tako pomoći“, poručila je Merima Dramalija, Bachelor edukacije i rehabilitacije, pojasnivši da se prvi znakovi autizma mogu prepoznati već sa par mjeseci kod beba, nakon druge ili treće godine života ili kasnije. 

Kod devetogodišnjeg Bekira autizam je otkriven kada je napunio četiri godine. Njegova majka Mirsada Isić je kazala da su „primijetili da nešto nije u redu jer se dječak nije ponašao kao njegovi vršnjaci“. Uz opštu informiranost i pomoć stručnjaka utvrđeno je da Bekir ima autizam. 

„Nismo bili spremni na to i bio je to jedan jako težak period“, kazala je Bekirova majka, sa kojom se složio i njegov otac Nedžad, naglasivši da su nakon prihvatanja da imaju dijete sa autizmom tek postali svjesni da je on lav, nada, uspjeh i sreća. 

Autizam je neurorazvojni poremećaj kojeg karakterišu stereotipna ponašanja, nedostatak komunikacije, socijalizacije, ponavljajuće radnje, kao i određena simptomatologija koja nije karakteristična za ostale razvojne teškoće. Prema epidemiološkim istraživanjima, na 10.000 živorođene djece rađa se četvero-petoro djece sa autizmom. Spektar autističnih poremećaja na 10.000 djece obuvaća njih deset do 15 ili čak više ako se uzmu u obzir svi oblici poremećaja iz autističnog spektra. 

Prema odluci Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, 2. aprila se obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Znak svjesnosti autizma su puzzle koje označavaju želju za povezivanjem djelića i konačnim shvatanjem autizma. Puštanjem plavih balona u zrak se želi istaknuti nedovoljna informiranost javnosti o autizmu koji je sve prisutniji u našem društvu. 

Neophodna rana intervencija

Kod djece sa teškoćama u razvoju, Dramalija ističe da je najbitnija rana intervencija jer se time poboljšavaju djetetove mogućnosti, odnosno što se prije krene sa ranom intervencijom veće su mogućnosti napredovanja. 

„Roditelji trebaju, kada primijete određene simptome autizma, da se jave stručnjacima. Ne trebaju odugovlačiti proces dijagnoze, jer tako samo štete djetetu i sebi. Svi znamo da je teško prihvatiti takvo nešto ali ipak se moramo pomiriti sa tim radi nas i radi dobrobiti naše djece“ kazala je.

Prema njenim riječima, terapija striktno za autizam ne postoji i da bi znali kako liječiti trebali bismo prvo poznavati uzroke autizma a što još uvijek nije dokazano. Djecu sa poremećajima autističnog spektra, kako je dodala, treba uključivati na defektološke i logopedske tretmane, kao i na ostale tretmane kod različitih stručnjaka koji mogu pomoći kako bi dijete ostvarilo što bolje rezultate.

„Koristimo tretmane logopeda, psihologa i fizioterapeuta, uglavnom je učinkovito, svaki put nakon određenih tretmana mi vidimo novi uspjeh“, kazala je Dramalija, pojasnivši da kada roditelji primijete znakove autizma, stručnjaci trebaju isključiti sve ostale teškoće sa govorom, sluhom ili neke druge a kako bi dijagnosticirali autizam.  

Nakon što je kod Bekira dijagnosticiran autizam, a roditelji i njegovi najbliži to prihvatili, otac Nedžad naglašava da su postigli zajednički uspjeh. 

„S obzirom da pored Bekira imamo još dvoje djece, Bekirovog brata i sestru, koji međusobno imaju jako dobar odnos i komunikaciju i na to da Bekir stalno traži da se igra s njima, smatram da se on jako dobro uklopio sa okolinom i da imamo zajednički uspjeh“, kazao je Nedžad.

Razvijanje motoričkih vještina i socijalizacije

Majka Mirsada ističe da je Bekir najviše uspjeha pokazao kroz igru. „Kada ga zamolimo za nešto, on to rado uradi, sa mnogo pozitivnih emocija. Tipa da donese čašu, uzme jabuku, baci maramice u kantu za smeće i slično“, pojasnila je Bekirova majka.

Djeca sa poremećajem iz autističnog spektra, prema Dramaliji, mogu imati različite teškoće u učenju. „Mislim da je najveći problem pažnja. Najčešće se ne mogu skoncentrirati na jednu aktivnost. Također, veliki problem prave i vokalne stereotipije“, navela je. 

Najčešći prvi znaci da je u pitanju autizam jesu izostajanje pokaznih gesti, izostanak kontakta oči u oči, neodazivanje na vlastito ime, izostajanje govora kao i teškoće prilikom govora, nemogućnost uspostavljanja socijalnih odnosa, fiksacija na specifične aktivnosti i predmete te ponavljanje određenih motoričkih radnji. Uz to, postoje djeca sa autizmom koja nemaju smetnje u govore te, iako je to rijetko, ne treba isključiti autizam kao opciju ako dijete govori bez smetnji. 

Bekirovi roditelji pojašnjavaju da im je najveći izazov bio jer nije pričao, odnosno nije znao da kaže kada je gladan, kada ga nešto boli, odnosno nije imao nikakvu komunikaciju. 

„Morali smo se na sve načine prilagoditi i posvetiti svo svoje vrijeme njemu, da bi ostvarili komunikaciju, a da pritom ne zanemarimo i ostalo dvoje djece“, prisjeća se Nedžad. 

Za Bekira, roditelji su bili zabrinuti kako će prihvatiti polazak u školu i da li će se uklopiti sa drugarima i novom sredinom. 

„Ono što mogu navesti jeste dobra saradnja sa njegovim učiteljima, posebno jedna učiteljica sa kojom se najbolje povezao i koja ga je najviše razumjela. Uz njenu pomoć Bekir je relativno brzo i dobro propričao, počeo je sastavljati smislene rečenice. To je ogromno olakšanje“ , ističe Mirsada. 

Roditelji i okolina, prema Dramaliji, trebaju se prema djetetu sa autizmom ponašati kao prema tipičnom djetetu. „Dijete mora izaći vani, u park, igrati se kako bi se na taj način razvijale njegove motoričke vještine kao i socijalizacija. Trebamo uključivati djecu na različite aktivnosti kao što su određene sekcije, sport i slično“, dodala je ona. 

Djecu sa autizmom, kako pojašnjava, treba uključiti u sve aktivnosti u svakodnevnom životu i  razumjeti njihove potrebe. 

„Dakle potrebno ih je uključivati, a ne isključivati iz naše svakodnevnice i iz naših života. Ljudi ne trebaju poprijeko gledati djecu ili njihove roditelje ukoliko primijete neko neobično ponašanje kod njih“, smatra ona. 

Prema njenim riječima, edukacija je jako bitan faktor, kako za sve oblasti tako i za ovu. Mnoga predavanja, radionice, čitanje stručne literature će doprinijeti tome.

„U medijima se treba više prikazivati sadržaja koji može educirati ostale naše građane i građanke ne samo o autizmu, već i o ostalim teškoćama u razvoju. Trebaju se organizovati radionice po školama, kako za učenike, tako i za nastavno osoblje. Mislim da na svakom radnom mjestu, u svakoj firmi treba da se organizuju radionice i da se okolina upoznaje sa teškoćama“, kazala je Dramalija. 

Bekirova majka poručuje roditeljima da ne odustaju i budu uporni. „Naš dječak sada ima devet godina i polahko pristiže svoje vršnjake. Ono što je potrebno jeste mnogo truda i rada. Ali, ne odustajte“, zaključila je Mirsada.