Memorijalizacija u postkonfliktnim društvima često se zanemaruje, iako je sjećanje je jedan od najefikasnijih alata za definisanje sadašnjosti i legitimizaciju trenutnog sociopolitičkog okruženja.
Stoga, kako je rekao historičar John Gillis, sjećanje je „prije svega političko“. Zbog toga, političke elite često čine prve poteze u legalizaciji i institucionalizaciji sjećanja, dok inicijative odozdo prema gore organizacija civilnog društva i javnosti ne uspijevaju da se mobiliziraju u značajnoj mjeri i broju.
Nakon što se slika sjećanja uspostavi kroz zakone i državne institucije, rezultati postkonfliktnog aktivizma sjećanja i značajne promjene u službenim narativima ne čine se baš pozitivnim. Vidimo varijacije ovog fenomena u više država i regija, uključujući monopol sjećanja na genocid u Ruandi pod gotovo 30-godišnjom vlašću Paula Kagamea od 2000. godine, te kontinuirani neuspjeh u uspostavljanju funkcionalne Komisije za istinu i pomirenje (TRC) i Komisije za istragu o prisilno nestalim osobama (CIEDP) u Nepalu uprkos neumoljivom aktivizmu grupa žrtava i domaćih nevladinih organizacija.
Stoga je regija Zapadnog Balkana vjerovatno jedno od najboljih okruženja za istraživače memorijalizacije i politologe za provođenje komparativnih studija slučaja. Kako implementacija različitih političkih i pravnih mjera nakon sukoba dovodi do ogromnih razlika u institucionaliziranom sjećanju, dok države u regiji dijele istu historijsku pozadinu oblikovanu raspadom bivše Jugoslavije i ratovima 1990-ih. Ovo predstavlja ključno pitanje za učenje kroz razmjenu iskustava, ali i za zagovaračke grupe, kako bi mogle pažljivo osmisliti strategije, usmjeriti odgovarajuće politike i dodatno ojačati svoju efikasnost u mobilizaciji javnosti.
U tom kontekstu, treća panel sesija Mirovnog foruma Zapadnog Balkana bila je zlatna prilika za ključne aktere civilnog društva iz regije da razgovaraju o statusu quo, otkriju zajedničke izazove i istaknu efikasne mjere za zagovaranje kulture memorijalizacije u tri države regiona: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu. Sesija pod nazivom Memorijalizacija kao prevencija: Suočavanje s prošlošću radi zaštite budućnosti, bavila se pitanjima poput poslijeratne memorijalizacije, političke i institucionalne ograničenosti i mogućnosti, značaja istine i uloge obrazovanja u odgoju budućih generacija na Zapadnom Balkanu. Ovaj članak se osvrće na diskusije koje su vođene tokom sesije pod moderacijom autora (Sung-Jin Park), 6. marta 2026. godine, u Podgorici, Crna Gora.
Etnički aparthejd: Fragmentirano sjećanje u Bosni i Hercegovini
Poslijeratna politika, preciznije politički aranžmani među stranama u sukobu i način na koji se takvi aranžmani provode u postkonfliktnim društvima, često služe kao jedan od najvažnijih pokazatelja za predviđanje sistematske putanje institucionalnog pamćenja. Bosna i Hercegovina (BiH), vjerovatno najzapaženiji slučaj u regiji od strane međunarodne akademske zajednice, je mjesto gdje su dugoročne implikacije takvog političkog uređenja vrlo očigledne. Edvin Kanka Ćudić, predsjednik Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) u BiH, objašnjava process memorijalizacije u zemlji kao etnički aparthejd, gdje su sjećanja vrlo fragmentirana i segregirana ne samo među, već i unutar tri konstitutivna naroda. To proizlazi iz fragmentacije državnih i kantonalnih institucija, što je stimuliralo pravni vakuum po pitanju memorijalizacije i zaštite artefakata sjećanja. U nedostatku zakona na državnom nivou, regionalni politički akteri se osjećaju slobodno da podižu spomenike koji predstavljaju njihove etno-nacionalističke narative i uništavaju one koji to ne čine.
Ćudić navodi primjer Brčko Distrikta, gdje postoje tri spomenika za žrtve sukoba iz svake etničke grupe: „Imati tri različita ratna spomenika u jednom gradu sada nije problem. Ali će biti problem u budućnosti“, jer „mi nismo imali nijednog pobjednika… a etno-nacionalističke strane će koristiti obilježavanje kao sredstvo manipulacije.“ Kako navodi, sukob između etničkih grupa zaista izgleda da je pomjerio svoju liniju fronta sa bojnog polja u područje simbola, narativa i emocija. Kontinuirani vandalizam partizanskog groblja u Mostaru i neaktivnost gradske i kantonalne vlasti, dok su veličanje sjećanja na ustaše i druge rasprostranjeni primjer. S druge strane, u Republici Srpskoj se problem selektivnog sjećanja i poricanja genocida nastavlja. Spomen-obilježje na lokalitetu Kazani, podignuto nakon odluke Gradskog vijeća Grada Sarajeva, prema Ćudiću, nosi rizik samoviktimizacije koja nanosi veću štetu međusobnom pomirenju.
Kao takav, slučaj BiH jasno pokazuje da sjećanje nije samo sastavljeno od narativa i personaliziranih izvještaja. Kada ga posjeduju oni koji imaju moć i resurse, ono postaje vrlo zgodan alat za opravdanje, propagiranje i perpetuaciju identitetske politike. Kada moć i interes daju smjer političkim akterima, institucije pružaju prostor za ostvarenje takvih motivacija u stvarnim okruženjima.
Uloga istine u poslijeratnom kontekstu
Jedno pitanje vezano za stalni trend zloupotrebe sjećanja na Zapadnom Balkanu je uloga forenzičke istine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrdio je bezbroj činjenica, a one su arhivirane i digitalizirane. Kada takvi nalazi postoje i služe kao historijska referentna tačka, kako je moguće da se takva zloupotreba dogodi u ovim državama. Besnik Beqaj, voditelj programa u Centru za humanitarno pravo na Kosovu, je govorio o izazovu širenja forenzičke istine unutar društva. Najveći problem s nalazima MKSJ-a na Kosovu je dostupnost. Javnost ne može ili nema pristup ovim dokumentima jer su previše komplicirani za razumijevanje i nisu prevedeni na lokalne jezike.
Beqaj je spomenuo da „iako postoji toliko mnogo potvrđenih presuda MKSJ-a, samo su neke od njih korištene za informiranje šire javnosti o prošlosti, što znači da postoji mnogo podataka koji se ne koriste“, iznoseći važnu kritiku da nedostaje napora da se objektivna istina transformira u probavljive narative koje javnost može konzumirati.
Ovo također uzrokuje problem vakuuma sjećanja na Kosovu, kao što se dogodilo u BiH. Analiza iz 2021. godine pokazala je da „ne postoji pravilo niti zakon koji reguliše standarde o tome kako se sjećanjima treba upravljati“. U stvari, kultura sjećanja na Kosovu se uveliko vrti oko vojne pobjede i herojstva, dok se sjećanje na patnju civila i žrtve gura dalje od državnih institucija. Broj žrtava i počinilaca se namjerno naduvava ili umanjuje kako bi se promijenili, opravdali ili relativizirali ratni događaji, a bezimeni će vjerovatno biti trajno zaboravljeni u službenom sjećanju.
Dok se bavi jednostranim sjećanjem na slavno herojstvo i kolektivnu žrtvu na Kosovu, Beqaj naglašava da je nova generacija na Kosovu otvorenija za kritičke stavove o prošlosti zemlje i stoga bi trebala biti izložena pluralitetu narativa kroz formalne i neformalne obrazovne mogućnosti. Ipak, izazov leži u mehanizmu putem kojeg žrtve i počinioci, koji vjerovatno imaju vrlo različite motivacije i interese u poslijeratnom društvu, mogu biti motivisani da sjednu za pregovarački sto i postignu dogovor. Ostaje otvoreno pitanje može li državna intervencija, ili čak međunarodna intervencija, nekako doprinijeti ovom procesu tako da fragmentirani, konkurentni mnemonijski akteri i narativi pronađu zajednički jezik.
Međunarodna intervencija u pamćenju: Složena slika
Iris Knežević, izvršna direktorica Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) u Hrvatskoj, je podijelila kako pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji (EU) utiče na sjećanja. Budući da EU ne teži samo ekonomskoj zajednici, već i zajednici povezanoj zajedničkim vrijednostima, zahtijeva niz pravnih i političkih reformi. Među svim „poglavljima“ takvih reformskih zahtjeva, zatvaranje Poglavlja 23 bilo je posebno teško za Hrvatsku. Pored ostalih zahtjeva kao što su reforma pravosuđa, borba protiv korupcije i zaštita temeljnih prava, uključivalo je i punu saradnju s MKSJ-om. To je izazvalo žestoko protivljenje domaćih nacionalističkih grupa, ali je Hrvatska uspjela zatvoriti Poglavlje 23 u junu 2011. Knežević priznaje da je članstvo u EU zaista bilo pokretački faktor za pravne reforme i nove političke inicijative. Međutim, ona ističe da pristupanje EU nije, i nikada nije bilo, čarobni štapić koji nekako rješava sve probleme koji sprečavaju da se pejzaž sjećanja transformira u građanskiji i inkluzivniji.
Ono što se takvim vanjskim intervencijama može promijeniti su institucije i pravila koja regulišu funkcije tih institucija. Ali oni ne mogu promijeniti mišljenje onih koji koriste ta pravila i vode te institucije. EU je Hrvatskoj dala oštru, ali vrijednu listu za provjeru, ali to nikada nije značilo i dovršetak pravde. Za hrvatske vlasti, tvrdi Knežević, niz reformi je tretiran kao “vježba označavanja kućica” za osvajanje glavne nagrade pristupanja EU, a zahtjevi za reformama očito nisu bili namijenjeni da vlastima daju trenutak historijske refleksije. Nesklad koji je ovo izazvalo u Hrvatskoj je desinhronizacija između moderniziranog prava koje slijedi evropske standarde i društvene svijesti koja se još uvijek osjeća ugodno s narativima etnonacionalizma i otuđenosti manjina. Sjećanje na Domovinski rat ispunjeno je narativima o hrvatskoj pobjedi, a druge etničke manjine i žrtve ne stoje ravnopravno u sjećanju kao hrvatski heroji i mučenici.
„Zakoni nisu dovoljni da donesu stvarne promjene koje zahtijevaju dosljednu primjenu. Prave promjene zahtijevaju rad u skladu s građanskim obavezama i zaštitu aktera civilnog društva, novinara i drugih aktera koji pokušavaju uspostaviti inkluzivno obilježavanje prošlosti i pomoći u suočavanju s njom.“
Vođenje budućnosti pravilnim poučavanjem prošlosti
Diskusija je pokazala da su do sada postkonfliktne države, ili barem političke elite, sklone da u institucije sjećanja usvoje narative o konfliktu koji doprinose konsolidaciji njihove baze moći, bilo da je ona etnička, vjerska ili regionalna. Kolektivno sjećanje je prilagodljivo i može se mijenjati kako se mijenja postojeći politički sistem države. Vidimo mnogo primjera u konsolidovanim demokratijama gdje su promjene režima stimulisale revizije vlastite prošlosti nacije, a takva preusmjeravanja su stigla do institucionalnih okvira.
Jedno institucionalno područje na koje takve promjene najviše utiču je obrazovni sektor. Kroz nastavu historije i drugih relevantnih predmeta, mlađe generacije su prvi put izložene institucionaliziranom sjećanju, a uticaj takvog doprinosa ima značajan cjeloživotni uticaj. Međutim, čini se da aktivizam za sjećanje na Zapadnom Balkanu ne može izvršiti dovoljan sociopolitički pritisak na donosioce odluka, niti postoji čudesan način da se zaobiđe visoko centralizirani ili visoko fragmentirani formalni obrazovni sistem. U Hrvatskoj, prema Knežević, škole i univerziteti „imaju samo jednu perspektivu, jednu scenu u glavi, i ta (historija) se ne može jednostavno prikazati kao bijela i crna.“ Ovo je rezultiralo iznenađujućim porastom etnonacionalizma među hrvatskom omladinom. S druge strane, u BiH, kantonalne vlade imaju krajnju ovlast da odobravaju udžbenike i kreiraju vlastite nastavne planove i programe.
Da li je jedini način prepoznavanje važnosti reforme formalnog obrazovanja? Ako su vrata učionice zatvorena kako bi se spriječila intervencija zagovaranja, šta se može učiniti da se budućim generacijama prenesu alternativni narativi i kultura građanskog pamćenja. Amina Sejfić, projektna menadžerica u Centru za postkonfliktna istraživanja sa sjedištem u Sarajevu, objašnjava da postoji nekoliko načina na koje se to može učiniti. Počinje kritikujući trenutnu kulturu sjećanja, u kojoj je velika većina memorijala posvećena sjećanju na veterane iz različitih vojski. Smatra da „ovaj (trend) zapravo šalje vrlo snažnu, moćnu poruku da živimo u društvu koje, do određene mjere, još uvijek romantizira rat.“
Ona dalje osporava trenutni format obrazovanja, gdje je glavni fokus na prenošenju historijskog znanja odozgo prema dolje. U trenutnom fragmentiranom sistemu, koju verziju historije učenici uče u konačnici određuje kanton ili entitet kojem pripadaju, a učenici vjerovatno neće biti izloženi alternativnim pričama. Hijerarhija školskog sistema također sprečava učenike da preispituju stavove koje njihovi nastavnici ili udžbenici prenose.
„Kada sve ovo uzmete u obzir, definitivno možete zaključiti da naši mladi ljudi postaju kolateralna šteta naših donosilaca odluka,“ kazala je Sejfić.
Suočeni s ovakvim sistematskim izazovima, Sejfić vjeruje da je jedan od načina da se u svim školama uvede mirovno obrazovanje. Organizacije civilnog društva, uključujući Centar za postkonfliktna istraživanja, s jedne strane, pružajući neformalne obrazovne mogućnosti mladima, predstavile su prvi pedagoški priručnik za mirovno obrazovanje pod nazivom Holokaust i mir: Lekcije iz prošlosti za budućnost. Ovo je postao veliki uspjeh u Kantonu Sarajevo, jer je priručnik uključen u službeni obrazovni sistem i pola miliona učenika uči iz priručnika.
Osim toga, ona naglašava važnost korištenja spomenika kao obrazovnog materijala i prostora, čak i ako sam spomenik služi kao „loš primjer“ memorijalizacije. Kada spomenik pruža etno-nacionalistički narativ koji služi interesu jedne etničke grupe u politici sjećanja, edukatori mogu kombinirati takav spomenik s drugim sredstvima sjećanja koja stavljaju fokus na patnju civila. Upravo ovaj format koji je Centar za postkonfliktna istraživanja koristio na događaju Omladinska akademija Stanje mira naveo je studente iz Srbije, Bosne, Hrvatske i Crne Gore da počnu „preispitivati ono što vide i ono što čuju“. Na taj način, spomenici, kada se pažljivo smjeste u komparativni didaktički okvir, mogu se koristiti kao podučavajuće tlo za buduće generacije.
Njen stav ima važne implikacije za aktivizam sjećanja usmjeren na mlade. Postoje alternativni mehanizmi izvan učionica koji motivišu mlade da prošire svoje perspektive i dođu do zajedničkog razumijevanja ljudske patnje. U regiji gdje sjećanje na genocid i gnusna ratna zvjerstva pati od bezrizičnog poricanja i praktičnog minimiziranja, dolazak do mladih umova i njihova priprema je oblik otpora na koji bi se zagovarački rad mogao fokusirati. Cilj rada s mladima nije opteretiti ih krivnjom njihovih roditelja, već ih ohrabriti, kako kaže Sejfić, da „nose odgovornost za budućnost.“
Završne misli moderatora
George Orwell, u svom distopijskom remek-djelu 1984, piše: „Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost.“ Ova ideja je pokretala teoriju i praksu politike sjećanja u moderno doba. Konvencionalno teorijsko shvatanje je da političke elite odlučuju šta će pamtiti, a šta zaboraviti na način odozgo prema dolje, dok drugi akteri u društvu nemaju mnogo utjecaja na ovu snažnu plimu. Prema takvom argumentu, donosioci političkih odluka mogu koristiti državne institucije i imaju daleko bolje resurse od drugih mnemoničkih aktera; stoga će režim sjećanja gotovo uvijek biti uspostavljen onako kako moćni žele. Međutim, iz onoga što sam vidio u svom prethodnom terenskom radu, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, politika sjećanja nije jednosmjeran proces odozgo prema dolje. Često samo tako izgleda. Moje razumijevanje politike sjećanja je prije kao veliki pregovarački stol za kojim sadašnji politički akteri sjede kako bi odlučili koja se prošlost može ili treba pamtiti za bolju budućnost, kako je svaki akter zamišlja.
U pregovorima, vrsta i količina pregovaračkih aduta postaju važni. Za grupe za zagovaranje, građanska mobilizacija je najjači adut kojim mogu pritisnuti donosioce odluka. Kao što su se svi moji panelisti složili, sjećanje je sredstvo otpora protiv isključivih etno-nacionalističkih narativa, poricanja genocida i donosilaca odluka koji se udobno osjećaju s tim narativima dok jačaju vlastitu političku poziciju. Tri panelista su podijelila nevjerovatne projekte koje koriste za ovaj otpor. Ali postoji zajednički izazov pritiska odozdo prema gore i političke penetracije, koji se tiče količine aduta koje posjeduju. Kako organizacije civilnog društva mogu izvršiti značajan sociopolitički pritisak na centralne ili kantonalne donosioce odluka i natjerati ih da prilagode svoj izračun troškova i koristi u korist inkluzivnije i građanske kulture sjećanja.
Na ovo pitanje na panelu smo se složili da je mobilizacija ključ. Kao što sam termin “civilno društvo” ukazuje, prava snaga organizacija civilnog društva u osnovi dolazi od nivoa mobilizacije i sposobnosti da se podstakne kolektivna akcija u zahtjevu za promjenom. Koristeći već postojeću snažnu regionalnu mrežu, vjerujem da organizacije civilnog društva na Zapadnom Balkanu mogu staviti veći fokus na diskusiju o strateškom okviru i detaljnim metodama građanske mobilizacije. Osim toga, iako je važno intervenirati u procesu stvaranja društvenog sjećanja, podjednako je važno zalagati se za promjene u samom službenom narativu. Cilj ne bi trebao biti samo jedno sjećanje, niti će ikada biti. Kultura sjećanja u kojoj se različiti narativi mogu izražavati, raspravljati, slagati i neslagati na miran i demokratski način je ono što možemo nazvati „pomirljivom konvergencijom“ sjećanja. To je u konačnici vrsta kulture sjećanja koju bismo trebali težiti izgraditi.
