Otišao je dobri, predobri, skromni, požrtvovani i nikad umorni humanista, borac za čovjeka i mir.
,,Šta se desi kada mirovnjak umre? Ode li komadić mira iza njih ili ljudi uzmu na sebe odgovornost i za taj dio. Na nama je.’’, napisala je Amra Pandžo, direktorica udruženja Mali koraci i dugogodišnja mirovna aktivistica, nakon smrti mirovnjaka i humaniste Gorana Bubala.
Goran Bubalo, direktor udruženja Mreža za izgradnju mira je, nakon kratke i teške bolesti, preminuo 9. juna 2020. godine u 49. godini života u Sarajevu.
Smrt velikog mirovnjaka, čovjeka koji je obilježio bosanskohercegovački i međunarodni mirovni put i borbu za ljudska prava, izazvala je veliki broj reakcija njegovih prijatelja, kolega, mladih ljudi, te svih onih koji su, na direktan ili indirektan način, poznavali Gorana.
,,Užasna i nestvarna vijest koja nas je sve danas zaledila. Otišao je dobri, predobri, skromni, požrtvovani i nikad umorni humanista, borac za čovjeka i mir. Ostaju sjećanja, topla i neizbrisiva’’, komentar je Slobodana Šoje na facebook objavi Mreže za izgradnju mira o Goranovoj smrti.
Goran Bubalo je rođen 1972. godine u Čapljini, a veći dio svog života je proveo u Sarajevu. Bio je predsjednik Mreže za izgradnju mira, dugogodišnji volonter u borbi za ljudska prava i slobode. Njegova borba za mir i humana djela bila su usmjerena prema rješavanju problema svih generacija.
Svoj mirovni put nije ograničio nacionalnim granicama. Naprotiv, kao kozmopolita, bio je protiv svake vrste diskriminacije među ljudima.
,,Nažalost političari su ti koji najviše potiču razlike kroz opetovano korištenje govora mržnje kojim nas razdvajaju, ukazuju na najčešće izmišljene razlike usmjerena na ,,druge’’ vjerske grupe i nacije, migrante i izbjeglice, tvrdnje o nadmoći naše nacije nad njihovom, sijući otrov protiv svih koje smatraju drugačijim’’, kazao je u jednom intervjuu za Al Jazeeru.
Bubalo je na sve ljude gledao kao na jednake, u potpunosti i u svemu. Tako im je i pristupao. U svom radu, djelu, ali i privatnom životu nikoga nije posmatrao kroz prizmu pripadnosti. Sve ono što je radio bilo je usmjereno prema ljudima svih vjera i nacija, rasa i generacija.
Svoje suborce i kolege posmatrao je kroz odnose brat-sestra, gradeći na taj način svoju mirovnu porodicu. Spajao je ljude na formalan i neformalan način. Bio je neselektivno spreman izaći u susret svima koji su od njega tražili pomoć.
,,Želio je pomoći. Nije mu bilo mrsko biti prva adresa NVO sektora u BiH. Ja ne znam ko bi to izdržao i uzeo na sebe. Ostaće nezapamćena posvećenost toj misiji’’, kazala je Amra Pandžo.
Da je uvijek pružao ruku i odmicao od konkurentskih pretenzija prema bilo kome nije nešto što je bilo nepoznato kako nevladinom (NVO) sektoru, tako i svim ostalim saradnicima. Koliko nije bio posvećen samo sopstvenim uspjesima govori i njegovo nesebično širenje informacija.
,,Gorana je izdvajalo to što smo svaki dan primali e-mail od Mreže sa informacijama o donatorima, novostima, NVO-ima, kolegama. Najčešće bi ti mailovi dolazili u šest ujutro, nekada u dva poslije pola noći. Koliko sam se pitala pobogu šta ovaj čovjek radi’’, napisala je Amra Pandžo.
Nije volio medijsku pažnju, nije želio biti eksponiran. Znao je da istinska pomoć nije na toj strani priče. Beskompromisno je gledao na svaki savjet i sugestiju koju je upućivao svima onima koju su to tražili, kao i onima koji nisu, kako bi uvjerio ljude u pozitivnu stranu bosanskohercegovačke i šire priče.
O tome koliko je bio optimista pisala je i Maja Gasal, direktorica organizacije Academy for Woman: ,,Prije svega vidio si uvijek ono pozitivno, a ustvari ne znam da li je negativa kod tebe i postojala. Ne pamtim da sam u životu srela osobu koja u svakom trenutku odgovara na poruke, pomaže, uvezuje, savjetuje, pored toga besprjekorno radi svoj posao i daje sve od sebe kako bi ovom društvu bilo bolje’’.
Goranova požrtvovanost u mirovnjačkoj misiji bila je bez premca. Kao takva je prepoznata od strane Međunarodnog centra za mir koji je Mreži mira dodijelio nagradu Sloboda za doprinos humanizmu i ljudskim pravima, inspirirana radom i djelom Gorana Bubala.
Neki njegovi prijatelji kažu da su izgubili iz vida kada su ga upoznali, zato što je on nekako prirodno bio dio njihovog života. A oni koji ga nisu poznavali takođe dijele isto mišljenje. Jedan od takvih je i Samir Mušović, koji je u komentarima na facebook objavi Mreže za izgradnju mira rekao kako je Goran bio toliko ljubazan u komunikaciji da je pomislio kako ga možda ipak poznaje, te je dodao, da se nisu znali i da nije mogao shvatiti kako je neko tako dobar.
Dvadesetčetvoročasovna lojalnost, dostupnost u bilo koje doba dana ili noći, govore o tome koliko je bio jedan od rijetko bezuslovnih i neumornih prijatelja velikom broju ljudi. Goran je mnogima bio oslonac i prva osoba koju su pozivali u teškim životnim trenucima.
Mladi su bili dio njegove misije i života. Smiraj u njegovim riječima i osmjehu budili su u mladim generacijama nadu u bolje sutra. Nikada nije dozvoljavao da ga persiraju kako se ne bi izdvajao. Sa empatijom i ravnopravnošću bio je dio svake aktivnosti koju je ikada posvetio mladim ljudima. Ta posvećenost ogledala se i u konstantnom dijeljenju informacija o edukacijama, seminarima, projektima i drugim prilikama koje im se nude.
Koliko je pedantan bio newsletter Mreže mira, nabujali izvor informacija, pisao je Samir Beharić za Buka portal: ,,Za dobro jutro i uspješan dan, Goran Bubalo nam je godinama na elektronskom pladnju servirao zlata vrijedne savjete kako doći do stipendije, otići na omladinsku razmjenu, proširiti svoj horizont – drugim riječima, postati bolji čovjek.’’ Beharić dodaje da je Goran znao kako da filtrira sve informacije i uz iste priloži savjete i preporuke.
Njegov rad bio je i ostaće endem omladinskog rada, a mladi bi, kako je poručio za Sarajevsku seharu Ismail Šehić, direktor Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities – BRAVO, trebali podići spomenik Goranu kako bi mu se odužili za sve što je učinio.
Neovisno o situaciji, Goran je u svakom trenutku davao svaki atom svoje snage za svaku ljudsku vrijednost koju je promovirao i živio. Svojom posljednjom željom da se sav novac namijenjen vijencima donira u humanitarne svrhe, pokazao je da je do posljednjeg uzdaha ostao Goran, neprikosnoveni humanista, borac za ljudska prava i čovjek velikog srca.
Teško je pronaći riječi hvale i zahvalnosti za sve ono što je ovaj Heroj mira činio u svom mirovnjačkom putu. Goran je u znak sjećanja na mirovnjake pisao pisma svaki put kada bi neko od njih preminuo. Da li će mirovnjak i humanista biti zaboravljen ili će sjećanje na njega biti dio kulture sjećanja Bosne i Hercegovine, pitanje je morala cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva.
Svaki čovjek bi, barem u jednom trenutku svog života, poželio da njegova djela govore za njega onako kako su ostala da govore za Gorana Bubala.
