Osobe s invaliditetom jedna su od marginaliziranih skupina u Bosni i Hercegovini (BiH) i Srbiji koje se svakodnevno susreću s diskriminacijom i stigmatizacijom.
Definicija osobe s invaliditetom još uvijek nije ujednačena u BiH iako je BiH usvojila UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, no u Srbiji prema zakonu izraz „osobe sa invaliditetom‟ označava „osobe sa urođenom ili stečenom fizičkom, senzornom, intelektualnom ili emocionalnom onesposobljenošću…‟. Zbog njihovog lošeg položaja u društvu, brojne organizacije se trude unaprijediti njihovu socijalizaciju i motiviranost za profesionalno usavršavanje time što im daju priliku za zaposlenje.
Zakonski okvir osoba s invaliditetom BiH i Srbije
U Bosni i Hercegovini na različitim nivoima postoje zakoni koji reguliraju rad osoba s invaliditetom kojih je, prema procjeni Agencije za statistiku BiH, 270.000.
U njima se definiraju radni odnos i evidencija o zaposlenim licima s invaliditetom koji se ostvaruju „u skladu sa propisima o radu, drugim propisima, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu‟. Zakoni predviđaju i osnivanje fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji provode politiku razvoja i unapređivanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom.
S druge strane u Srbiji, gdje je prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine 571.780 osoba s invaliditetom, djeluje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji definira profesionalnu rehabilitaciju kao „organizovanje i sprovođenje programa mera i aktivnosti u cilju osposobljavanja za odgovarajući posao, zapošljavanja, održanja zaposlenja, napredovanja ili promene profesionalne karijere‟. Prema istom zakonu, osobe s invaliditetom koje su u radnom odnosu imaju pravo za vrijeme trajanja rehabilitacije na naknadu zarade u visini 100% prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca prije uključivanja u ovaj program, a naknada zarade ne može biti manja od minimalca.
„Osobe s invaliditetom u Republici Srbiji predstavljaju jednu od najugroženijih grupa u svim oblastima društvenog života, što potvrđuje i praksa Poverenika, odnosno broj pritužbi koje institucija dobija zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta‟, rekla je povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, Brankica Janković.
Osim navedenog, kao i kod zakona u BiH, zakon u Srbiji definira i zapošljavanje osoba s invaliditetom pod općim i posebnim uslovima. Opći podrazumijevaju „zapošljavanje bez prilagođavanja poslova, radnog mesta ili poslova i radnog mesta‟, dok se pod posebnim uslovima smatra „zapošljavanje uz prilagođavanje poslova, radnog mesta ili poslova i radnog mesta.‟
Prema istraživanju Istinomjera, žene s invaliditetom se teže zapošljavaju, za razliku od muškaraca kojima poslodavci daju prednost ako su u kategoriji ratnih vojnih invalida. Također, istraživanje navodi da od ukupnog broja osoba s invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6%, a u Republici Srpskoj samo 6,2% za period od 2013. do 2016. godine.
Ana Kotur Erkić, pravnica, novinarka i aktivistica u BiH koja je ujedno i osoba s invaliditetom počela se baviti aktivizmom za prava osoba s invaliditetom prije sedam godina iako je to, kako kaže, njena cjeloživotna borba.
Aktivizam je kasnije prerastao u, kako tvrdi „zagovaranje ljudskih prava‟. „Bila sam aktivna i kao dijete – popravljala sam neke nepravde, bila glasna s pitanjima „Zbog čega?“ i „Kako?“, ali prvi put sam ozbiljno i sistematično ušla u ovo kao novinarka koja obrađuje teme života osoba s invaliditetom, potom urednica portala za i o osobama s invaliditetom, a onda i kao suradnica mnogih medija i organizacija. Biti human rights defender, kao osoba koja prolazi stalnu diskriminaciju – skoro od momenta kad napustim svoj dom, iako bi se i o domu dalo polemizirati, ne mojom voljom, već praksama u građevinarstvu, uređenju doma i slično, nije jednostavno. To znači da ste stalno izloženi kritiziranju jer ne pogodujete svom okruženju, onome što su norme društva u kojem živite, ali i da nosite teret zajednice na svojim leđima‟, navodi Kotur Erkić.
Ističe da je diskriminacija najizraženija u oblasti rada, budući da za prvu odbijenicu za posao još uvijek nije dostupan proces uvođenja u rad i stalnog zapošljavanja.
„Budući da ja imam iskustvo s više od 80 odbijenica, proći taj proces je dug i težak, a mogu reći – preživjeti i proživjeti je sigurno još teže. Bude trenutaka kad mi je neopisivo teško, kad sam očajna i kad se osjećam jako loše, budući da je zbilja nerealno da poslije toliko postupaka nisam dobra kandidatkinja. No s druge strane, konstantno degradiranje i nipodaštavanje je odličan motiv da nikad ne poželite na to pristati i da se nastavim boriti‟, opisuje svoje iskustvo Kotur Erkić.
Kako kaže, njena borba je ono što radi, a u to ubraja velike zajedničke uspjehe s izuzetnim ljudima, bili oni u nevladinom ili institucionalnom okviru, akademskoj zajednici ilizajedničkom iskustvu života na margini.
„Kad se podsjetim gdje mi je bila polazna pozicija, koje bitke sam dobila, prosto nemam prostor odustati – jer moje okruženje, izuzev najbližeg, društvo i zemlja u kojoj živim nisu naklonjeni populaciji iz koje dolazim‟, nastavlja Kotur Erkić.
U svom radu okrenula se onom dijelu kojeg ljudi vrlo često zaborave, a to je zagovaranje za one koji to ne mogu.
„Vidjeli smo da društvo i država jako malo čine za sve ljude koji tu žive, ali jesmo li baš mi učinili sve da ne budemo u poziciji u kojoj jesmo? Ja znam da i dalje činim sve i da sam, u mnogim segmentima, daleko ispred onoga što se od mene očekuje. Proces zapošljavanja, kao i sam proces rada, ali i najveći dio svih drugih procesa – obrazovanja, stanovanja, pristupa pravdi, nisu prilagođeni osobama s invaliditetom‟, navodi.
Ističe da ovo stanje prati nedovoljna i nedovoljno kvalitetna zakonska i podzakonska regulativa, potom, neadekvatna primjena i nedostatak stvarne sankcije za one koji ne žele zaposliti osobu s invaliditetom, a onda i neprilagodba sprovođenja natječaja,načina rada, radnog okruženja, valorizacije rezultata i ostalo.
Sve to, naglašava Kotur Erkić, pokazuje da radna prava osoba s invaliditetom nisu stavljena u dobar okvir, odnosno da nisu implementirana na adekvatan način.
Do posla preko nevladinog sektora
Goran Rojević direktor je i osnivač organizacije „Dečje srce‟ iz Srbije koja već 20 godina pomaže osobama s invaliditetom, njihovim roditeljima te osobama koje brinu o njima. Kako tvrdi Rojević, organizacija sad vodi kafić „Zvuci srca‟, za kojeg kažu da je jedini u regionu u kojem su svi/e zaposlenici i zaposlenice osobe s mentalnim smetnjama u razvoju.
„Kruna našeg rada je što smo htjeli da ih što više osamostalimo i osposobimo za samostalan život, da budu profesionalno korisni članovi društva. Kafić, zajedno s radnim centrom, je imao za cilj da ne odudara mnogo od života u Beogradu, gdje najbolje funkcionišu restorani, kafići. Mi smo našli zanimanja koja mogu da obavljaju naši korisnici‟, kaže Rojević.
Ističe da zaposlenici i zaposlenice žive s njima i prolaze programe „Škola života‟ i „Škola životnih vještina‟ kao i dodatne obuke za šankera/icu i konobara/icu. „Stavljamo ih u konkretne životne situacije iz kojih oni uče na konkretnom nivou, gdje ga obučiš kao konobara, kao šankera i onda ga staviš u problematičnu situaciju. Kad on kaže „ali ja ne znam ovo‟, tad ga naučiš. Socijalni mentor mu u svemu tome pomaže‟, opisuje Rojević.
Naglašava da su izuzetni u svim poljima rada, ali i da je bitna dobra atmosfera za njihovu produktivnost. Rojević dodaje da kada završe s jednim poslom, pomažu drugim kolegama u njihovim aktivnostima te da rad u kafiću pozitivno utječe na njih.
„S nama je nastao i razvoj različitih socijalnih usluga, kao i svijest ljudi da više ne razmišljaju toliko o svojoj muci koju su imali, nego da mogu da pomažu i nekim drugim licima. Došlo je do veće otvorenosti društva nego prije 20 godina, kada je ono bilo više okrenuto sebi i svojim problemima. Inkluzija je učinila da se oni nalaze u dosta škola, vrtića, obrazovnih ustanova u kojima prije 20 godina nisu boravili‟, dodaje Rojević koji naglašava da se na vidljivosti mora stalno raditi.
Rojević navodi da osobe s mentalnim poremećajima stare mnogo brže pa prelazak preko 40-te, 50-te godine dovodi do smanjenja njihovih potencijala, tako da ih je mnogo lakše zaposliti u što ranijem uzrastu, da bi oni što duže radili i bili aktivni članovi zajednice.
„Kada imaju 18 godina, oni traže neke aktivnosti gdje se mnogo fizička energija troši. Ono što smo mi napravili u nastavku ovoga je „Centar za osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom‟ i u okviru toga, nakon što se osposobe za rad, mi ih preporučujemo pojedinim firmama iz lokalne zajednice, a te firme ih zapošljavaju. Uvek u nama imaju neku vrstu mentorstva gde, u slučaju da dođe do nekih problema, reagujemo kao posrednici u njihovom otklanjanju.‟
Osim kafića, organizacija ima i uslugu „Lični pratilac deteta‟ koja djeluje na lokalnom nivou putem koje se prijavljuju na tender koji raspisuje lokalna samouprava. Na taj način obučavaju osobne asistente i stvaraju suradnju sa školama i ustanovama koje pohađaju djeca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. Kaže i da se zaposleni/e uspijevaju osamostaliti. „Imamo dječaka koji radi u štampariji. Ali, mi smo ti koji im traže posao, jer oni u nama vide sigurnost da ćemo i nadalje kao organizacija brinuti o njima.‟
Marko, jedan od zaposlenika, redovito pravi espresso i iščekuje reakciju gostiju kada kušaju njegovu kavu. Za razliku od Marka, Nemanja svojim crtežima ukrašava košnice za buduće poljoprivredno gazdinstvo u Vinči, u kojem će raditi osobe sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. „Crtam ovde po košnicama grb Obrenovića. Ja se trudim da perfektno izgleda. Dobijem zadatak od radnih instruktora‟, govori Nemanja (27), jedan od zaposlenika za kojeg njegov mentor kaže da ima fotografsko pamćenje.
Kako kaže, volio bi vidjeti uživo strane glumce i ne bi ga bilo stid da ih upozna.
„Trudim se da bude lepo i da sklapam saradnje da dođu ovde i poznate ličnosti. Ja sam poželeo ovde da dođu i glumci iz serije ‘Igra sudbine’ ‟.
„Dobijem zaduženje da budem nekad u kafiću, a nekad u radionici da pomognem. Pravim kafe, pravim koktele i pravim limunade. Nekad kuvam ručak u kuhinji. Znam makarone da spremam, znam testenine, znam supu da skuvam. Znam da ispečem i kobasice, a pire da spremim to će mi biti lako‟, opisuje svoj radni dan Nemanja.
Kaže da zna skuhati i grašak i boraniju te da pravi kave, ali i da crta. Svestranom Nemanji nije teško ni nacrtati grb „Dečjeg srca‟, kaže da mu to ide od ruke.
No, najmanje voli da se netko šali s njim, a da mu to ne prija, kao i neslanu hranu.
„Sve volim. Nije mi teško i da trebim lavandu. Mi prodajemo kesice. Prodajemo i majice, cegere i šolje štampamo‟, opisuje.
Na pitanje koliko je dugo ovdje, Nemanja kao iz topa odgovara „od 24. decembra 2018. godine‟. Navodi da je pokušao tražiti drugdje posao, no bilo mu je teško, ali kaže da bi volio raditi neki posao koji se tiče crtanja.
„Voleo bih, ja sam razmišljao da radim nešto u štampariji, da štampam majice i šolje. Jednog dana, ne sad. Još moram to da učim od radnih instruktora. Ja bez njih ne mogu ništa naučiti.‟ Na pitanje gdje bi volio putovati, nabrojao je u sekundi desetak gradova širom SAD-a i Kanade.
Još jedna od zaposlenica, Anđela (22) bavi se uzgajanjem lavande, tu je već tri godine i kako kaže, super joj je.
„Slušam radne instruktore šta mi kažu, nije mi problem‟, kaže.
Osim uzgajanja lavande, voli i konobariti te raditi u kuhinji. Navodi da ništa ne bi mijenjala.
„Ja bih ovde ostala, ništa ne bih menjala. Osim jednog dana ako mi dosadi. Radila bih možda nešto s kompjuterom, da pišem da crtam, tako nešto. I kući volim da crtam, uzmem papir i crtam‟, kaže Anđela.
Roditelji kao najveća podrška osoba s invaliditetom
S druge strane, u malom gradiću u BiH, Goraždu djeluje „Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije‟ koje za mnoge predstavlja pozitivnu stranu društva u kojem žive. Jedan od njihovih članova Alen Hedo, dijeli svoju životnu priču.
„Od sedmog mjeseca života ja sam osoba koja ima cerebralnu paralizu. Porodica se trudila da me uključi u društvo. Kada je došlo vrijeme i za upis u školu najveći problem su, donekle, bile arhitektonske barijere. Prije toga je bilo ljudi koji su smatrali da bi mi možda bilo bolje da sam kod kuće nego da idem u školu jer su mislili da je to maltretiranje za mene“, ističe Alen koji kaže da su mu najveći problemi koji su ga pratili kroz školovanje – katovi i stepenice.
No, Alen je sve to prevazišao uz pomoć obitelji bez koje, kako opisuje, ne bi bio ono što je danas. Odrastajući uz dvije sestre, dobivao je od njih i roditelja punu podršku, ali i, kako kaže, malo više pažnje.
„Majka je, po samom upisu u osnovnu školu, čvrsto odlučila da želi da ja idem u školu. U to vrijeme mi nismo imali automobil. Ona me svaki dan po pet kilometara u oba smjera nosila na rukama i ruksak i svu opremu koja mi je bila potrebna. Nakon par godina se to riješilo. Obezbijedio se kombi koji je vozio nastavnike, a usput i dolazio po mene. Poslije toga sam upisao srednju školu, otac me je vozio“, nastavlja Alen koji objašnjava kako mu se otac nije nigdje mogao zaposliti jer je svaki dan vozio njega u školu, a na fakultetu na sportske aktivnosti i praksu.
U Udruženju je pronašao druge aktivnosti. Ističe da se tamo ne osjeća kao da je drugačiji.
„Okolina i društvo, obični ljudi i moji drugari nikada nisu pokazali da ja nešto trebam dobiti manje. To mi je bio pokazatelj da ja ustvari treba da se borim kao svaka druga osoba, da se ostvarim u svakom životnom smislu. Tako je isto i za obrazovanje. Jedan od motiva je moja porodica. Drugi razlog je bio da pokažem i drugima da se može, ako odlučite da vam je mjesto među magistrima“, navodi Alen koji nakon magisterija, planira upisati i doktorat.
Nakon diplomiranja je odmah dobio priliku volontirati u lokalnom MUP-u. Tamo je, kako kaže, imao sve uslove koji su mu bili potrebni kao osobi s invaliditetom.
„Nije bilo stepenica, radno mjesto je bilo prilagođeno i zaista sam uživao svaki dan tamo dok sam radio. Posebno mi je bilo drago što sam radio s osobama, s građanima, koji su imali priliku da kroz mene i moj angažman upoznaju osobe s invaliditetom. Radio sam na izdavanju ličnih dokumenata, tu sam se susretao s ljudima koji su većinom u fizičkom smislu sposobni. Oni su imali priliku da vide da osobe s invaliditetom zaslužuju mjesto u društvu.“
Nakon toga zapošljava se u srednjoj školi, no pandemija koronavirusa zaustavlja njegov dvogodišnji radni odnos. Od tada počinje njegova borba za ponovnim zaposlenjem.
„Jako je teško osobama s invaliditetom doći do posla. Donekle je i kriv sistem, a s druge strane ni privatni, realni sektor ne ulaže dovoljno u saznanja o osobama s invaliditetom i oni više vole i žele da uplate određene penale državi, ali da ne zaposle osobe s invaliditetom. To donekle rješava problem, ali to nije nešto što osobi s invaliditetom zaista pomaže“, kaže Alen koji smatra da je ovo jedan od gorućih problema za osobe s invaliditetom.
Svaki investitor koji u Goražde ulaže, prema Alenovom mišljenju, treba dobiti olakšice, ali pod uvjetom da jedan dio zaposlenika i zaposlenica budu osobe s invaliditetom jer se radno mjesto može prilagoditi. Nakon razgovora s gradonačelnikom Goražda, postao je motiviran da nastavi raditi u svojem rodnom gradu iz kojeg ne želi otići.
„Imao sam prilika i mogućnosti da napustim grad, ali Goražde je mjesto u kojem sam ja kao kod kuće. Svaka ulica je moja kuća. Svi ti ljudi su moji i ja njih gledam kao porodicu. Da ja odem u Sarajevo ili bilo gdje da radim, izgubio bih mnogo više nego što sam dobio. Tako da mi je on (gradonačelnik) ulio nadu da ću biti zaposlen te je aplicirao u Fond za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.“
Kako kaže Alen, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom je nedavno raspisao javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava za Pravna lica koja žele zaposliti osobu sinvaliditetom ili za osobe s invaliditetom koje se samozapošljavaju.
„U mom slučaju, Gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Ernestom Imamovićem je konkurisala na taj javni poziv, aplikacija je bila uredna i na kraju rukovodstvo Gradske uprave je dobilo podršku za odobravanjem sredstava za moje zapošljavanje na godinu dana. Sad je na potezu gradonačelnik i službe gradske uprave koje bi trebale završiti sve procedure kako bih u skorije vrijeme počeo raditi. Vjerujem da se neće dugo čekati na taj potez i da ću što prije dočekati da budem radno angažovan i na usluzi svim građanima“, radosno govori Alen kojem je radna okupacija nešto najbitnije u životu i što mu daje snagu i želju za životom.
Objašnjava da ne postoje društvene stigme prema osobama s invaliditetom u Goraždu.
„Na ulici nemate problema, nikada vas niko neće prozivati. Jedina stvar sa kojom se možete susresti je da neko, ne tako slobodno, vam prilazi, što je i opravdano jer ne zna vaše potrebe i mogućnosti. Ali ako vi uputite molbu ili zatražite pomoć, vjerujte da ćete dobiti i više od toga što ste tražili.“
Želja da bude za volanom je bila nešto o čemu je oduvijek maštao, što je i ostvario. U početku, kaže, nisu imali automobil pa je često sjedao za volan automobila njegovog daidže. Sada vozi bez problema, iako je i u procesu polaganja imao prepreke.
„Kad god bi on (daidža) došao, prve sate, koje bih trebao provesti sa porodicom, ja sam proveo za volanom. Zaista to volim. S druge strane, smatram da je meni automobil više ortopedsko pomagalo i tako ga i koristim“, zaključuje.
Upravo su razne prepreke, predrasude, stereotipi i zakonska neimplementacija ključni zastoji u sustavu BiH i Srbije. Anja, Alen, Anđela, Marko i Nemanja predstavljaju statističku rijetkost, no i veliki pomak u procesu zapošljavanja osoba s invaliditetom te primjer svima.
Ovaj tekst je nastao u sklopu programa “Media for All” koji provodi projekt “Young Journalists Competition” uz podršku British Councila.
