Alma Numić i Mara Milanković-Daradan su mirovne aktivistice koje su svoje ratne priče podijelile s drugima i slušajući priče drugih preživjelih, šire ideju mira među mladima i godinama rade na izgradnji održivog mira u Bosni i Hercegovini. Primjer su multietničkog prijateljstva koje ruši predrasude poslijeratnog društva.
Prije rata u Bosni i Hercegovini, Alma i Mara su živjele u porodicama koje nisu poznavale razlike. Svoje djetinjstvo Alma opisuje kao prelijepo i srećno. Odrasla je u radničkoj porodici, a kako naglašava, punoj ljubavi, pažnje i razumijevanja. U školi i van škole je dijelila drugarsku radost i svu ljepotu do trenutka kada je zbog ratnih dešavanja morala napustiti svoj dom i dobiti status izbjeglice. Kao 14-godišnja djevojčica ranjena je tokom bombardovanja u Tešnju.
U Marinoj porodici nije se postavljalo pitanje vjere i nacije. Roditelji su je vaspitali, kako naglašava, da postoje ljudi i neljudi. Rat je zatiče u Sarajevu, gdje je studirala. Vratila se rodnoj kući u Derventu i priključila Vojsci Republike Srpske (VRS-a). Ranjena je i danas je 80-postotni invalid.
Mirovnim aktivizmom Alma se bavi u posljednjih 13 godina nakon što je pohađala edukativni program izgradnje mira u Bosni i Hercegovini kao članica i volonterka Udruženja žena za afirmaciju obiteljskih vrijednosti “Majka”, a kojima je ispričala šta je preživjela tokom sukoba u Bosni i Hercegovini.
Mara se mirovnim aktivizmom bavi 20 godina, a javnim govorom zadnjih deset godina. „Trebalo je puno snage i hrabrosti bezbroj puta izići i govoriti o iskustvu pred nepoznatim ljudima širom regiona. Širiti ideju mira među mladim ljudima koji su već u svojim kućama zatrovani mržnjom prema drugom i drugačijem“, kazala je Mara, dodavši da je najteže bilo da njen rad prihvate njeni dojučerašnji saborci.
Dodaje da je realizirala na desetine mirovnih projekata u svom gradu i u drugim gradovima. Kroz projekte je uvezala 12 lokalnih zajednica, sportske kolektive, kulturno-umjetnička društva, kao i udruženja proistekla iz rata. Također, ističe da je organizirala mnogo manifestacija povodom Međunarodnog dana mira te razgovarala sa stotinama mladih ljudi apelujući da „čuvaju mir kao zjenicu oka“.
Teška ranjavanja
Alma je ranjena 8. oktobra 1995. godine, tokom bombardovanja Tešanjke u Tešnju, dok je bila u kući u kojoj je živjela kao izbjeglica. Kako je ispričala, sunčan oktobarski dan, miran i drugačiji, kao da je slutio na neko zlo. Tokom bombardovanja poginulo je devet a više osoba je ranjeno.
„Tog poslijepodneva osjetila sam najstrašniji udar kao da se zemlja ruši i ja u nju propadam. Uz Božiju pomoć, danas sam živa, svjedok čovjekovog zla prema čovjeku. Ni danas nikome, pa ni meni, nije jasno kako sam ostala živa“, kazala je Alma, dodavši da je prva ubijena žrtva koju je vidjela bila kćerka njene prve komšinice, vesela plavokosa djevojčica Lejla koja je imala samo sedam godina.
Alma pojašnjava da je Lejla preminula na rukama njenog oca, a da je ona ta koja je posljednji put zagrlila i pričala s njom ispred kuće gdje su bile zajedno, nakon čega je Alma otišla u kuću a Lejla je ostala da čeka svoju majku, koju nikad nije dočekala.
„Od tada do danas niko nije odgovarao za zlo učinjeno prema civilima u tešanjskom mjestu Tešanjka“, istakla je Alma, dodavši da je pravda spora ali i dostižna.
Marina priča o ratu počinje napuštanjem Sarajeva u kojem je studirala i vraćanjem u Derventu, gdje su je dočekale barikade Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a). „Bila sam student kada je rat počeo na tlu bivše Jugoslavije. Odjednom sam bila neprijatelj svim mojim prijateljima i znancima, samo zato što sam Srpkinja“, kazala je Mara.
Pustili su je da prođe barikade, uz objašnjenje, kako je navela Mara, zato što je žena i da tu gdje je odrasla nikad više ne smije nogom kročiti. Kad je došla rodnoj kući, bila je prazna. Svi, izuzev Marinog oca i brata, koji su mobilizirani, su već bili otišli u izbjeglištvo. Sa željom da pokuša zaštiti svoje voljene priključila se i ona VRS-u. Ranjeni su joj otac i brat, dok joj je sestra poginula od iste granate od koje je Mara ranjena.
„Rat je opustošio naše domove. Razorio kako moju tako i bezbroj porodica. Nikome nije dobro donio“, navela je Mara.
Kada je prvi put ispričala priču i čula druge priče preživjelih, Alma je kazala da ju je to inspirisalo i motiviralo da se bavi mirovnim aktivizmom. „Osjećali smo se kao ljudi, suosjećali i razumjeli bez obzira kojem nacionalnom korpusu pripadamo. Vidjela sam da možemo zajedno čuvati mir, razvijati komunikaciju i dijalog sa svim društvenim akterima u cilju sigurnije budućnosti, realizirati projekte i činiti dobro u svojim zajednicama“, kazala je Alma.
Istaknula je da je ponosna na sebe što je u službi mira u Bosni i Hercegovini, što živi i radi u svojoj domovini i što nema ni trunku mržnje prema drugom i drugačijem.
„Kroz mirovni aktivizam sam otvorila svoju dušu, upoznala mnogo dobrih ljudi, sad već prijatelja iz cijele Bosne i Hercegovine od Mostara, preko Sarajeva do Prijedora i samim time izbjegla zatočeništvo same sebe u davnim ratnim devedesetim godinama“, dodala je Alma.
Grade mir i zajedništvo
Tajnu prijateljstva, opisuje kao istinski razlog za sreću, dar od Boga i zato ih smatra neizbježnim. Neke prijatelje upoznajemo kao djeca, neke srećemo tokom života, a neke i slučajno. Alma i Mara su se upoznale slučajno a prijateljstvo i danas traje.
„Naše slučajno prijateljstvo, danas pravo prijateljstvo, započelo je jednim telefonskim pozivom koji sam uputila Mari. Tada smo se upoznale i dogovorile da nađemo na pumpi a kako bi zajedno išle na prvi edukativni program u vezi ratnih događaja i postratnog djelovanja u smislu mirovnog aktivizma“, ispričala je Alma.
Pojasnila je da je prvi susret bio površan ali i kao da se znaju cijeli život, neki miks osjećaja. Od upoznavanja pa do danas, istakla je da su otvorene jedna prema drugoj, a vrijeme je pokazalo sličnost, ljudskost i volju za životom. Od edukativnog programa došle su na nivo da upoznaju porodice, rade na zajedničkim projektima, izlaze zajedno, putuju, šopinguju, pričaju satima na telefon, smiju se, tuguju i raduju se zajedno, a sve sa željom da budu zdrave.
Mara je kroz svoj rad upoznala Almu, a kako ističe: „Jednu divnu ženu, moju prijateljicu Almu“.
„Alma je civilna žrtava rata. Bila je dijete kada je ranjena. Znate ono kada s nekim klikneš na prvu i želiš da ti taj neko bude prijatelj za cijeli život. Tako nas dvije funkcionišemo. Podržavamo jedna drugu s puno ljubavi. Almu doživljavam kao člana porodice“, kazala je Mara, majka dvoje djece, za koju ističe da ih je odgojila kao i nju njeni roditelji a to je da vole svoje i poštuju tuđe, te da je bogatstvo u našim različitostima.
Za Almu i Maru, kako pojašnjavaju, ne postoje „nametnute“ norme.
„Mi živimo svoje snove gradeći mir i zajedništvo u našoj domovini Bosni i Hercegovini“, zaključuje Mara.
