Kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini najčešće nije zajednička za sve etničke skupine.
Posjeta spomen obilježjima za porodice žrtava i preživjelih ima višestruku važnost, ali najčešće ostaje zatvorena u okvirima pojedinačnih zajednica. Iako je takav način komemoriranja važan, stručnjaci upozoravaju da ne doprinosi suočavanju s prošlošću. Međutim, sve češće inicijative civilnog sektora, djelomično i obrazovnih institucija pobuđuju interes mladih za posjetu spomen obilježjima i zajedničkom sjećanju.
Spomen obilježja „Osmica“ u Vitezu i Trusina u Konjicu podignuti su na mjestima gdje su izvršeni ratni zločini nad Hrvatima. Za porodice žrtava spomen obilježja nisu samo mjesta tuge, već i prostor dostojanstva, istine i opomene. Kroz ovu simboliku naglašava se važnost očuvanja sjećanja, ali i potreba da se zločini imenuju i ne zaborave. Istovremeno, kao i u slučaju drugih memorijalnih mjesta u Bosni i Hercegovini, njihova uloga u širem društvenom kontekstu ostaje ograničena zbog izostanka šire društvene uključenosti.
Unazad nekoliko godina, odavanje počasti ubijenima bilo je na godišnjice počinjenja zločina i uglavnom uz porodice ubijenih i preživjelih, bili su pripadnici vjerskih i političkih struktura i to samo onih koji su iste etničke pripadnosti kao i žrtve zločina. Uz inicijative međunarodnih institucija i civilnog sektora, raste zainteresiranost mladih što budi nadu da sjećanje preraste okvire jedne zajednice i zločini ne budu zaboravljeni.
Koliko pravosnažne presude i sudski utvrđene činjenice doprinose zajedničkom sjećanju, priznavanju zločina od strane drugih, i dalje je otvoreno pitanje. Matija Ricov iz zajednice „Nanovo rođeni“, koja aktivno učestvuje u komemoracijama, smatra da sudski procesi nisu u potpunosti zadovoljili osjećaj pravde. Pojasnio je da za ratni zločin počinjen u Trusini nema odgovornih po zapovjednoj odgovornost, što kod porodica žrtava stvara osjećaj da pravda nije u potpunosti zadovoljena, posebno jer se radi o zločinima nad civilima.
Goran Šimić, profesor međunarodnog krivičnog prava i tranzicijske pravde, upozorava da sudski utvrđene činjenice su rijetko dio javnog narativa. „Ljudi u Bosni i Hercegovini jednostavno ne čitaju presude, a njihovo mišljenje formiraju mediji i političari. Umjesto da presude budu temelj kolektivnog sjećanja, one se selektivno interpretiraju – uzimaju se dijelovi koji odgovaraju određenim narativima, dok se ostali ignorišu“, objašnjava Šimić.
Problemi, prema novinarki i aktivistici Štefici Galić, nisu samo u pojedinačnim slučajevima nego u samoj strukturi društva: „U Bosni i Hercegovini ne postoje samo različite interpretacije rata – postoje gotovo paralelni svjetovi sjećanja. Živimo u društvu u kojem svaka zajednica njeguje vlastiti narativ, a ti narativi se rijetko preklapaju.“
Iako se zajedničko sjećanje još uvijek gradi u Bosni i Hercegovini, pojedinačno djelovanje predstavnika obrazovnih institucija, koji uče mlade o ovim teškim temama na način prilagođen njihovom uzrastu, ima snažan odgojni utjecaj, to jeste potiče empatiju, promišljanje i razvoj humanih vrijednosti.
Simbol prekinutog djetinjstva
U vrijeme sukoba u Vitezu između pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine, 10. juna 1993. godine, uslijed granatiranja na dječijem igralištu ubijeno je osmero djece, a petero ranjeno. Vođeni željom da očuvaju sjećanje na ubijenu djecu, članovi porodica osnovali su udrugu Osmica. Sestra od Ivana Garića ubijena je na igralištu. On je predsjednik udruge Osmica, koja je podigla spomen-obilježje na inicijativu porodica ubijene djece i to bez šire institucionalne podrške.
„Sve što je napravljeno je u režiji obitelji, čak smo gotovo sve i sami napravili. Na mjestu gdje je nekada bio koš, za kojim smo se igrali i u vrijeme pada granate, napravili smo koš sa zaustavljenom loptom kao simbolom prekinutog djetinjstva. Tu je i knjiga s imenima ubijene djece, križ i anđeo čuvar, kao i stol i klupe koji podsjećaju na mjesto gdje su djeca sjedila neposredno prije napada“, pojasnio je Garić.
Posebnost ovog mjesta, dodaje, jeste to što ono nije samo memorijal, već i prostor svakodnevnog života. „Kako je to i dalje mjesto okupljanja i igre djece, napravili smo novi koš u blizini kako bi se i dalje igralo. Željeli smo da to bude mjesto opomene, ali i mjesto života, s jasnom porukom da se nikada i nikome ne ponovi“, naveo je Garić.
Spomen obilježje „Osmica“ nosi posebnu težinu jer su ga izradili članovi udruge bez institucionalne i financijske pomoći. Zbog toga, nije samo mjesto sjećanja, nego i simbol upornosti i potrebe da se istina sačuva.
Ipak, i više od tri decenije nakon zločina, status spomenika nije u potpunosti riješen. Garić objašnjava da su porodice bile primorane same pokretati inicijative kako bi se regulisao pravni status zemljišta. „Spomenik još nema sve potrebne dozvole. Iako smo dobili podršku općinskog vijeća i prikupili potpise građana, problem je što se dio nalazi na zemljištu državne svojine. To je proces koji traje godinama i koji dodatno otežava cijelu priču“, ističe on.
Dugotrajno čekanje sudski utvrđenih činjenica
Osim administrativnih prepreka, porodice se suočavaju i s dugotrajnim čekanjem pravde. Za zločin Osmica, u kojem je ubijeno osmero djece i petero ranjeno, optužnica je podignuta tek u decembru prošle godine. Sud Bosne i Hercegovine je potvrdio optužnicu protiv Mensuda Kelešture, bivšeg komandanta 325. Brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine, i Hazima Jašarevića, komandira Brigadne artiljerijske grupe (BrAG).
Prema optužnici Kleštura je naredio potčinjenoj BrAG da izvrši artiljerijski napad na Podgradinu (općina Vitez) u kojoj je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo, iako je bio svjestan da taj napad, izveden u vrijeme primirja i u naseljenom mjestu može dovesti do stradanja civila. Jašarević, kako se navodi, tu naredbu je izvršio preko sebi potčinjenih pripadnika artiljerijske grupe.
Potčinjeni pripadnici BrAG-a ispalili su jednu topničku granatu kalibra 120 mm s lokaliteta Podlazine, općina Vitez, koja je pala između kuća na igralište „Kod koša“, kojom prilikom je uslijed eksplozije mine, smrtno stradalo osmero i ranjeno još petero djece.
Obojica optuženih su negirali krivicu a u skladu sa zakonskim rokovima, očekuje se početak suđenja za zločin Osmica.
„Sve smo preživjeli, opstali i ostali, ali ostaje pitanje zar je moralo proći gotovo 33 godine da bi se pokrenuo sudski proces. Taj proces nas ponovo vraća na teške rane, ali istovremeno se nadamo da će donijeti pravdu i da će odgovorni biti kažnjeni“, kazao je Garić.
Prema njegovim riječima, važno je da se utvrde činjenice i da ostanu kao dio povijesti jer bez toga nema ni pravde ni mira, jer za mir na ovim prostorima svi moraju biti spremni prihvatiti stradanja sa svih strana.
Sudski utvrđene činjenice za ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika u selu Trusina počinjen je 16. aprila 1993. godine, kada su ubijena 22 Hrvata, od kojih 15 civila i sedam pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a), Sud Bosne i Hercegovine je utvrdio, a u toku su postupci koji će u potpunosti razjasniti i komandnu odgovornost.
Za zločine u Trusini osuđeno je pet osoba na ukupno 55 i po godina. Osuđen je Edin Džeko, bivši pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) „Zulfikar“ na jedinstvenu kaznu u trajanju od 13 godina zatvora, te Rasema Handanović, također pripadnica odreda „Zulfikar“, na pet i po godina, nakon što je priznala krivicu za streljanje šest Hrvata u Trusini.
Nedžad Hodžić osuđen je na 12 godina, Mensur Memić na deset i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora, svi pripadnici odreda „Zulfikar“. Prema presudi, Bojadžić je kao zamjenik komandanta odreda „Zulfikar“ rukovodio napadom na Trusinu 16. aprila 1993. godine. Ovim predmetom je bio obuhvaćen i Zulfikar Ališpago, nekadašnji komandant odreda „Zulfikar“, ali je predmet zbog bolesti razdvojen i još uvijek nije završen.
Ricov smatra da postojanje presuda za direktne počinioce, ali bez zapovjedne odgovornosti kod porodica žrtava stvara osjećaj da pravda nije u potpunosti zadovoljena.
U znak sjećanja na ubijene u Trusini, podignuto je spomen-obilježje. Na godišnjicu 16. aprila, polaže se cvijeće i obavlja molitva kod samog spomenika, te služi sveta misa zadušnica u crkvi sv. Ante u Žitačama. Pomen na ubijene u Trusini je ujedno i podsjetnik na jedan od najtežih zločina počinjenih nad Hvatima na području općine Konjic.
Zajednica „Nanovo rođeni“ ispred koje je govorio Ricov nastoji povezati sjećanje s duhovnim i društvenim procesom ozdravljenja.
„Mi nastojimo razgovarati s porodicama, ohrabriti ih da čuvaju sjećanje, ali i da pronađu snagu za oprost. Kroz iznošenje istine, ali i kroz pokajanje i oprost, pokušavamo otvoriti prostor za pomirenje i suživot“, pojasnio je on.
Komemoracije, prema njegovim riječima, imaju i važnu edukativnu dimenziju, posebno za mlade „Mladi pokazuju veliki interes za ove teme. Iako su svjedočanstva često teška i potresna, žele čuti istinu i dati svoj doprinos da se takva zla više nikada ne ponove“, naveo je Ricov.
Važnu ulogu u približavanju kulture sjećanja mladima imaju i obrazovne institucije. Kako pojašnjava Olgica Krezić, ravnateljica Osnovne škole Dubravica u Vitezu, ova škola trenutno broji 224 učenika raspoređenih u 14 odjela, a poseban fokus stavlja se ne samo na obrazovanje, nego i na odgojne vrijednosti poput poštovanja, odgovornosti, solidarnosti i tolerancije. „Vjerujemo da škola, uz obrazovanje, ima ključnu ulogu u formiranju cjelovite ličnosti djeteta, zbog čega nastojimo stvarati poticajno i sigurno okruženje u kojem svaki učenik može razvijati svoje potencijale“, ističe Krezić.
U tom kontekstu, posjete spomen-obilježjima imaju značajno mjesto u odgojno-obrazovnom procesu. „Učenici naše škole posjećuju spomen-obilježje ‘Osmica’ dva puta tokom nastavne godine – na Dušni dan i uoči Uskrsa. Obično ide po jedan odjel uz pratnju učitelja, a cilj je da učenici na dostojanstven način upoznaju lokalnu povijest i razvijaju kulturu sjećanja i poštovanja prema žrtvama“, pojašnjava ona.
Uz važnost učenja o događajima iz bliže prošlosti na prilagođen način uzrastu djece, istakla je da takva iskustva ostavljaju snažan odgojni utjecaj – potiču empatiju, promišljanje i razvoj humanih vrijednosti.
Iako su posjete najčešće usmjerene na lokalna mjesta stradanja, učenici kroz školske aktivnosti imaju priliku upoznati i širi kontekst. „Najvažnije je razvijati svijest o poštovanju svih žrtava, bez obzira na njihovu pripadnost. Djeca trebaju učiti empatiju, razumijevanje i kulturu dijaloga, jer su to temeljne vrijednosti za izgradnju tolerantnog i mirnog društva“, ističe ona, dodajući da su učenici, osim „Osmice“, posjećivali i druga spomen-obilježja, uključujući i ona koja se odnose na stradanja pripadnika drugih etničkih grupa.
Uz posjetu lokalnih škola iz Viteza, Garić je dodao da ih posjećuju mladi iz susjedne Hrvatske, posebno uoči blagdana Svih svetih, Dušnog dana ili godišnjice zločina. I Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, odao je počast ubijenoj djeci i posjetio spomen obilježje u julu 2023. godine.
Garić je dodao i da se povremeno organiziraju i posjete nevladinih organizacija. Ovakva praksa, prema njegovim riječima, iako je značajna pokazuje da edukativna uloga memorijalnih mjesta još uvijek nije sistemski uređena.
Sudske činjenice koje ne dopiru do društva
Koliko su sudski utvrđene činjenice dio javnog narativa, profesor Šimić navodi da je to rijetko, te da ogromna većina ljudi nema stvarnu percepciju o tome šta se zaista dogodilo.
„Kolektivno sjećanje se ne temelji na činjenicama, nego na interpretacijama, što dugoročno onemogućava bilo kakav ozbiljan proces suočavanja s prošlošću“, smatra Šimić, ističući da takva praska dovodi do ozbiljnih posljedica.
Pojasnio je da kada postoji pravosnažna presuda ona bi trebala biti osnova za obilježavanje. Međutim, kod slučajeva gdje pravosnažne presude nema, kao što je to zločin Osmica u Vitezu, dodaje da se otvara pitanje kako komemorirati događaj a da se ne ulazi u interpretacije koje nisu pravno utvrđene.
Galić ističe da živimo u društvu u kojem svaka zajednica njeguje vlastiti narativ, a ti narativi se rijetko preklapaju. Spomen obilježja, kako je pojasnila su izuzetno važna za porodice žrtava jer čuvaju dostojanstvo i sjećanje. Međutim, bez šire društvene i institucionalne podrške, kako ona smatra, ta mjesta ostaju zatvorena u okviru jedne zajednice i ne postaju dio zajedničke memorije.
Prema njenim riječima, istinsko suočavanje s prošlošću zahtijeva mnogo više od lokalnih inicijativa. „Potrebno je priznati patnju svih žrtava i otvoriti prostor za dijalog. Bez toga ostaje prostor za poricanje, a poricanje dugoročno produbljuje nepovjerenje među ljudima“, upozorava Galić.
Između selektivnog sjećanja i mogućeg dijaloga
Jedan od ključnih problema u Bosni i Hercegovini jeste činjenica da komemoracije rijetko okupljaju pripadnike različitih zajednica. Ricov smatra da su takvi dolasci i dalje izuzetak, a ne pravilo. „Nažalost, još uvijek se dešava da ako neko ode na komemoraciju drugog naroda, bude doživljen kao izdajnik. Zbog toga ljudi često izbjegavaju takve gestove, iako bi oni mogli biti važan korak ka pomirenju“, smatra on.
Ipak, postoje primjeri koji najčešće ostaju nevidljivi. „Mi smo kao zajednica obilazili i mjesta zločina koje je počinio HVO, molili za oprost i kajali se, ali bez javne pažnje. Smatramo da pomirenje mora doći kroz istinu, ali i kroz oprost“, dodao je Ricov.
Uprkos brojnim izazovima, svi sagovornici se slažu da memorijalizacija može igrati važnu ulogu u procesu suočavanja s prošlošću – ali samo ako izađe iz okvira selektivnog sjećanja.
Prema Galić, „priznati tuđu patnju ne znači umanjiti vlastitu, nego pokazati moralnu zrelost društva“. Slično poručuje i Garić, naglašavajući da je spremnost na prihvatanje stradanja svih strana ključna za budućnost.
U zemlji u kojoj su i prošlost i sjećanje podijeljeni, upravo takvi stavovi, ukazuju na mogućnost drugačijeg pristupa – onog koji ne briše razlike, ali ih i ne koristi za produbljivanje podjela, već za izgradnju razumijevanja.
