Od brojnih snajperista koji su učestvovali u opsadi Sarajeva nikada do sada nijedan nije procesuiran pred pravosuđem. Trideset godina kasnije, četiri evropske vlade, uključujući Bosnu i Hercegovinu, pokrenule su istragu o navodima da neki od snajperista možda nisu bili vojnici, već strani državljani koji su platili da učestvuju u takozvanom „Sarajevo safariju“.
Opsada Sarajeva trajala je od 1992. do 1995. godine i bila je najduža opsada jednog glavnog grada u historiji modernog ratovanja. Kampanja snajperskih napada Vojske bosanskih Srba držala je stanovnike u stalnom stanju terora. Fizička blokada grada također je prisilila civile da se oslanjaju na improvizaciju i međunarodnu pomoć kako bi preživjeli glad i ledene zime.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je Stanislava Galića i Dragomira Miloševića za komandovanje terenskim operacijama opsade, kao i Radovana Karadžića i Ratka Mladića za osmišljavanje i naređivanje kampanje. Alex Whiting, bivši advokat na suđenju bivšem predsjedniku Srbije i SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, objašnjava da je svrha tribunala bila da goni one koji su najodgovorniji za ratne zločine, a ne počinitelje nižeg ranga.
Prema njegovom mišljenju, na domaćem nivou mogu postojati izazovi u utvrđivanju identiteta snajperista u svakom pojedinačnom slučaju, a „tužioci bi morali dokazati da je snajperista znao da puca na civilnu metu ili da je prilikom identifikacije mete postupio nepromišljeno“.
Državno tužilaštvo je za Balkan Transitional Justice izjavilo da provodi istrage, ali je odbilo objasniti zašto nije podiglo nijednu optužnicu.
Lokalna stručnjakinja za izgradnju mira Amra Pandžo, koja je preživjela opsadu, kazala je da da „Ne možemo pokušati izliječiti jedan dio tijela Bosne ako ne odrežemo i ne kaznimo dio koji je toksičan” aludirajući da su mnogi zločinci na slobodi i slobodno se kreću, što je užasno prema njenom mišljenju.
Upravo u tom kontekstu pojavile su se optužbe za “Sarajevo safari”. Ove optužbe potiču od svjedočenja Johna Jordana, bivšeg američkog marinca pred MKSJ-om, koji je predvodio grupu međunarodnih dobrovoljnih vatrogasaca tokom opsade Sarajeva. Opisao je kako je vidio da se osobe koje su bile izložene rukovanju oko snajperskih položaja, a koje nisu bile upoznate s teritorijom i nosile su oružje. Tvrdi da je to izgledalo kao da bi trebalo biti korišteno za lov na vepra u Crnoj šumi.
Sarajevo Safari je naziv za navodni monstruozni oblik “ratnog turizma” tokom opsade Sarajeva (1992.–1996.), gdje su bogati strani državljani plaćali visoke novčane naknade kako bi s okupiranih položaja snajperima gađali i ubijali nedužne civile u opkoljenom gradu.
Ovaj fenomen uključuje nekoliko šokantnih detalja. Prema svjedočenjima i istragama, ovi “ratni turisti” su organizirano dovođeni iz Beograda helikopterima ili automobilima na srpske položaje na brdima iznad Sarajeva. Postoje navodi o postojanju morbidnog cjenovnika, gdje su se tarife razlikovale ovisno o spolu i dobi žrtve, a najviše su se plaćale “usluge” ako bi snajperista pogodio dijete.
Azem Heljić, pomoćnik direktora muzejskih operacija u Bosanskim memorijalnim muzejima, navodi da su ono što je Jordan nazvao “turistima-strijelcima”, stanovnici nazivali “vikendašima” ili “vikend četnicima”, a njihove aktivnosti nisu bile ograničene na Sarajevo.
Slovenski filmski stvaralac Miran Zupanič, objavio je 2022. godine dokumentarac „Sarajevo Safari“, koji je ponovo skrenuo pažnju na optužbe. Leo Danczak, producent filma Lovci na ljude iz Sarajeva, sarađivao je 2025. godine s “Al Jazeerom” na ovom izvještaju o istinitim zločinima, privukavši značajnu publiku izvan Istočne Evrope.
Ova optužba nije prošla neosporeno. Britanske snage koje su služile u Sarajevu, kazale su BBC-ju da nikada nisu čule za taj koncept, a jedna od njih ga je odmah odbacila kao „urbani mit“. Veljko Lazić, predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila RS-a , u intervjuu za Balkan Insight nazvao je safari „apsolutnom i gnusnom laži“.
Kako Heljić primjećuje, „optužbe su izazvale snažnu reakciju javnosti jer otvaraju mogućnost da ljudi nisu bili mete isključivo u okviru vojne strategije, već i predmet monstruozne prakse pretvaranja ljudske patnje u oblik sadističke zabave.“
Dok Heljić govori o reakciji javnosti koju su optužbe izazvale, Pandžin iskaz sugerira da za preživjele taj fenomen nije bio nepoznat.
„Nije nam trebalo reći da neki ljudi uživaju u toj igri“, kazala je Pandžo.
Prisjeća se trenutka kada je pretrčala raskrsnicu i ugledala novinara kako u nju usmjerava kameru, dok je čekao trenutak kada će je snajper pogoditi.
Direktor Zupanič kaže da je očekivao polarizirane reakcije, ali se nadao da će „javni diskurs otkriti nove činjenice, čime će se potvrditi fenomen i osvijetliti ga iz novih perspektiva. Uopšteno govoreći, to se i ostvarilo.“
Do danas su Bosna i Hercegovina, Belgija, Italija i Austrija pokrenule formalne istrage o ovim tvrdnjama. Sabina Ćudić, predsjednica Naše Stranke i delegatkinja Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, 3. juna 2026. godine je osigurala podršku trinaest zemalja za istragu Vijeća Evrope o slučaju „Sarajevo Safari“.
Istrage su izazvale različite reakcije, od opreznog optimizma do sumnji.
Zupaničev zaključak o dosadašnjem međunarodnom napretku istraga jeste da će „dalji tok ovih istraga u velikoj mjeri zavisiti od toga hoće li tužioci iz država koje učestvuju uspostaviti Zajednički istražni tim (JIT) u okviru EUROJUST-a“.
Italijanska istraga nudi najkonkretniju sliku o tome gdje se stiglo do sada. Reuters je 18. juna izvijestio da su italijanski istražitelji u Milanu podvrgli istrazi pet osoba, ali da su tužioci imali samo posredne dokaze.
Među onima koji pomno prate italijansku istragu je i Leo Danczak, koji je nastavio pratiti priču od svog izvještavanja. On izražava svoje nedoumice u vezi s dokazima koje je italijanski novinar Ezio Gavazzeni donio Tužilaštvu, jer se „njegova priča sada mijenja“. Mali broj ljudi uključenih u “Sarajevo Safari” postao je pun autobusa, a zatim ih je bilo preko 300.
„Sada postoje priče o posebnom aerodromu koji je napravljen u blizini Sarajeva u brdima za prevoz ovih ljudi. Nema dokaza o aerodromu u blizini Sarajeva ili ovoj privatnoj pisti“, dalje napominje Danczak.
Međutim, Whiting tvrdi da nestabilnost narativa ne isključuje nužno krivično gonjenje. On ukazuje na karakteristike slučaja “Sarajevo Safari” koje bi, paradoksalno, mogle učiniti da se on lakše dokaže od pojedinačnih slučajeva snajperista koji nisu rezultirali optužnicama.
Uprkos trenutnom zastoju u istragama, Whiting smatra da bi ovi slučajevi, ako su istiniti, mogli biti lakši za dokazivanje jer bi aktivnost bila poznata velikom broju ljudi koji su potencijalni svjedoci. Svaki dokaz o stranim počiniteljima bio bi vrijedan pažnje, jer ti ljudi vjerovatno ne bi imali drugi razlog da budu u blizini Sarajeva, a šokantna priroda navodnog ponašanja mogla bi dovesti do saradljivijih svjedoka, smatra Whiting.
„Mi, kao filmski stvaraoci, iscrpili smo sve mogućnosti koje zahtijeva naša ljudska i profesionalna etika. Od sada se podsticaj u potpunosti prebacuje na državne vlasti i političko rukovodstvo“, mišljenja je Zupanič.
Ostaje da se vidi kuda će istrage voditi, ali pitanje kako se “Sarajevo Safari” pamti u sudnicama, muzejima i javnom sjećanju, nešto je nešto o čemu preživjeli i institucije u Sarajevu već razmišljaju.
Heljić objašnjava da bi, nakon utvrđivanja relevantnih činjenica, dokumenti i svjedočanstva povezana sa „Sarajevo Safarijem“, mogli postati predmet muzejske interpretacije i prezentacije, zajedno s postojećim izložbama, kako bi se ispunila misija očuvanja i omogućavanja pristupa historijskom materijalu.
Za Danczaka, pitanje šta “Sarajevo Safari” istiskuje u procesu pričanja jednako je važno kao i pitanje da li se to uopšte dogodilo.
On upozorava na „ignorisanje tih vrlo stvarnih ratnih zločina i njihovo prikrivanje kako bi se potražila ova bolja priča ili drugačija, uzbudljivija priča Rizik ove priče je da ona zamagljuje i prikriva istinske, stvarne, i prave dokaze o ratnim zločinima, smatra on.
Pandžo tu zabrinutost proširuje i izvan navoda o “Sarajevo Safariju”, na uslove koji su omogućili opsadu.
Ona kao veću opasnost navodi strukture nasilja u savremenom svijetu i način na koji ljudi postaju neosjetljivi i ravnodušni prema nasilju. Spominje Miljenka Jergovića, bosanskohercegovačkog autora koji živi u Hrvatskoj, kako bi naglasila da su tokom rata Bosanci bili i ubice i ubijeni, te da se rane mogu izliječiti jedino ponovnim otkrivanjem međusobne povezanosti među ljudima.
Trideset i jedna godina nakon završetka opsade grada, “Sarajevo Safari” ostaje nepotvrđen, istrage su neriješene, a izvršioci snajperske kampanje i dalje nisu procesuirani. Protekle godine donijele su napredak u vidu slučajeva, institucionalnih istraga i šire međunarodne rasprave o onome što se dogodilo na brdima iznad Sarajeva. Da li će taj napredak dovesti do odgovornosti ili će jednostavno rezultirati vidljivijom arhivom neodgovorenih pitanja, za sada ostaje nepoznato.
